Strah je jedna od primarnih emocija i nalazi se iza mnogih naših odluka i životnih izbora. Strah nije nužno loš jer nas na neki način štiti i informira. Do problema dolazi kada strah postaje patološki tj. neadekvatan, pretjeran, uslijed čega dolazi do blokade. Uz to se svakako vežu tzv. izbjegavajuća ponašanja kao rezultat intenzivnog straha i to je onda problem jer ograničavaju život osobe.
Strah naš svagdašnji
Plašimo se neuspjeha, što će drugi misliti i reći o nama, uspjeha, samoće, šefa, roditelja, neizvjesnosti, budućnosti, života, smrti… Strah predstavlja negativnu emociju u određenoj situaciji u kojoj osjećamo da nam je život ugrožen. Mi se brže bolje želimo riješiti te situacije tj. osjećaja koje ta situacija (ili osoba) proizvodi u nama i što radimo? Nastojimo se zaštiti ili pobjeći. Sve to skupa generira u nama mnoštvo loših i neugodnih osjećaja i emocija koje se manifestiraju fiziološki
Strah je jedna od primarnih emocija i nalazi se iza mnogih naših odluka i životnih izbora. Strah nije nužno loš jer nas na neki način štiti i informira. Do problema dolazi kada strah postaje patološki tj. neadekvatan, pretjeran, uslijed čega dolazi do blokade. Uz to se svakako vežu tzv. izbjegavajuća ponašanja kao rezultat intenzivnog straha i to je onda problem jer ograničavaju život osobe.
Poznato je da je strah od javnog nastupa jedan od najjačih strahova. I taj ili bilo koji drugi strah, nastali su tijekom našeg života i različitih iskustava (pozitivnih i negativnih, dobrih i loših), kroz koja smo prošli.
Uslijed jako intenzivnog osjećaja straha, osoba može vrlo često dovesti sebe u situacije koje mogu ugroziti naše zdravlje, a često i život. Jedan od takvih strahova, manifestira se kao panični napadi (anksiozni poremećaji) koji predstavljaju panične strahove u kojima se osoba totalno pogubi, izgubi kontrolu, ne može kontrolirati svoje ponašanje, situaciju u kojoj se našla i ima snažan (subjektivni) osjećaj da joj je ugroženo zdravlje i život.
Puno puta oboljeli uslijed paničnog napada završe na hitnoj, ili koriste neku farmakoterapiju. Kada panični napadaj prođe, oboljeli brzo shvate da su prošli kroz jedno za njih jako teško iskustvo i zapravo žive u smrtnom strahu da se više ne dovedu u takvu ili sličnu situaciju.
Kako nastaju panični strahovi?
Nastaju kada se osoba nađe u situaciji u kojoj osjeća neku intenzivnu emociju poput ljutnje, stida, bijesa, straha. Što se onda događa? Naš mozak stvara vezu između te asocijacije i našeg osjećaja i onoga što se dešava oko nas. Npr. osoba ima panični strah od vode ili visine ili nepoznatih ljudi, od nastupa, govora pred nepoznatim ljudima (socijalna anksioznost).
Takvi strahovi najčešće su nastali kao posljedica nekog neugodnog iskustva s kojima se osoba suočila i preživjela. Dakle, ako je u pitanju strah od vode, osoba se nekad u djetinjstvu dok je plivala, možda izgubila oslonac, i počela se daviti. Tu je situaciju naš mozak automatski registrirao i upamtio kao intenzivan strah odnosno neku vrstu šoka koji se često javlja i popraćen je određenom simptomatologijom poput gubitka svijesti ili da se nagutamo vode.
To je ta asocijacija koja se kasnije manifestira kao anksiozni poremećaj (panične atake) pa osoba izbjegava situacije u kojoj može doživjeti neko slično iskustvo pa čak i nakon dosta godina ako se nađe u situaciji da želi ući u vodu (zna plivati) i voda nije duboka, mozak te osobe odmah šalje ”upozorenje” i kaže – ”hej, ovu si situaciju već proživjela, i uvodi osobu u taj isti osjećaj koji je iskusila prvi puta prvom iskustvu kada smo imali taj intenzivan strah koji smo doživjeli. To se u psihologiji zove emocionalni zapis.
Strah od strahova
Emocionalni zapis predstavlja neku prvu situaciju u kojoj smo doživjeli neko neugodno iskustvo u kojem se javio panični napadaj. Tijekom života osoba počinje izbjegavati sve slične situacije koje imaju sličnost s tom i tako se zapravo razvijaju FOBIJE odnosno na taj način osoba postaje fobična i može da razvije patološki strah od ljudi, gužve, vode, visine, insekata, životinja, krvi…
Drugim riječima od gubitka oslonca da nismo sigurni. U tom slučaju više nema govora o realnom strahu jer on postaje iracionalan. Dakle, osoba izbjegava situaciju u koja ju može potencijalno dovesti u stanje u kojem će imati osjećaj kroz koji je prošla u toj prvobitnoj situaciji.
Malo po malo te izbjegavajući sve ono što za osobu predstavlja asocijaciju s tim emocionalnim zapisom osoba sama sebi ograničava kretanje i slobodu pa se tako javljaju razne fobije koje zapravo predstavljaju strah od strahova jer osoba izbjegava situacije u kojima bi se opet mogla naći i koja bi proizvela opet ono jako emocionalno stanje koje je van kontrole oboljele osobe.
Fobije se danas uspješno rješavaju psihoterapijom.
10 najčešćih strahova
AGORAFOBIJA – Strah od otvorenog prostora
AKROFOBIJA – Strah od visine
AEROFOBIJA – Strah od letenja
AKVAFOBIJA – Strah od vode
ARAHNOFOBIJA – Strah od paukova
ASTRAFOBIJA – Strah od munja i grmljavine
KINOFOBIJA – Srah od pasa
KLAUSTROFOBIJA – Strah od zatvorenog i uskog prostora
OFIDIOFOBIJA – Strah od zmija
Strah od neizvjesne budućnosti i od uspjeha
Mogu reći da sam najviše radila s klijentima koji žive u strahu od budućnosti i neizvjesnosti koju nosi i straha od neuspjeha (kod mlađe populacije: djeca, studenti, mladi). Poglavito su se povećali ti strahovi tijekom i poslije pandemije.
Kad je u pitanje strah od neizvjesne budućnosti i općenito, strah od neizvjesnosti, možemo reći da je objektivno i život neizvjestan jer postoji puno toga nad čime jednostavno nemamo kontrolu (ratovi, prirodne katastrofe, koliko ćemo živjeti i u kojem trenutku ćemo napustiti ovaj svijet). Stoga je moj savjet da je bolje učiti se i navikavati se na jednu nižu razinu straha kojega bi trebali percipirati kao znak našeg osobnog rasta i razvoja, znak da napredujemo u životu suočavajući se s novim izazovima nakon kojih postajemo hrabriji i mudriji.
Problem je što ovakvu vrstu straha ne možemo osjećati ako tapkamo na istom mjestu, ništa ne mijenjamo i držimo se naše ”sigurne luke”. To znači stagnaciju.
Što se tiče straha od neuspjeha, i on je jednim djelom uobičajen, ali i neizbježan u nekoj fazi života. Počinje već kod djece i početka škole. Već se tada može primijetiti da odjednom više ne vole gubiti u igrama ili se boje da ne naprave neku grešku kada rade domaću zadaću i sl. I to bi bilo sve ok i prošlo bi baš kao i svaka druga razvojna faza, da ne postoje prevelika i često nerealna roditeljska očekivanja.
Tada počinju strahovi od neuspjeha i grešaka koji se mogu duboko usidriti u osobi i jako ju ometati kasnije u životu. Osim toga negativno utječu i na samopoštovanje i samopouzdanje. Tako dolazi i do pretjeranog perfekcionizma kada npr. osoba ne može dovršiti neki zadatak koji se od nje očekuju jer je toliko opsjednuta detaljima, ili pak s druge strane beskrajno odlaže (prokrastinacija) jer nikad nije „dovoljno dobro“. Sve su to posljedice (simptomi) izrazite anksioznosti.
Kako dalje?
Za početak, prikupljanjem informacija i jednom racionalnom analizom treba razjasniti je li strah realan ili nije. Zatim treba raditi na izgradnji podrške, kako vanjske tako prije svega one unutarnje za suočavanje sa strahom. Zatim treba utvrditi i osvijestiti na koji način plašimo sebe i s kojim to ograničavajućim uvjerenjima živimo. Ja uglavnom radim s klijentima s kognitivno bihevioralnim programima koji funkcioniraju na principu pravljenja plana i strategija za postupno i kontrolirano izlaganje onome što kod klijenta izaziva strah.
Može se normalno živjeti sa strahovima malog intenziteta što nije slučaj sa strahovima koji ometaju svakodnevnu funkcionalnost osobe i općenito snižavaju kvalitetu života. Stoga je jedini način da se ”oslobodite” suočiti se s tim strahovima zbog kojih ste bolesni i nesretni – u stalnom strahu od strahova.
Život je prekratak da bi živjeli stalno u nekom strahu od nečega, zar ne? Moj je savjet je da ne dozvolimo da nas strahovi ometaju i koče naš napredak, ali i drže u toj ”sigurnoj luci” iz koje ne želimo iskoračiti jer se bojimo pa je onda bolji ovakav jadan život u strahu kakav je, nego da se suočim sa strahom i izađem iz tog kontaminiranog prostora koji me svakim danom sve više truje.
Moj zadatak kao psihoterapeuta jeste ne da svi ti strahovi odjednom nestanu, jer neće, nego da vam pomognem da znate koristiti sve vaše unutarnje resurse koje već posjedujete da se dalje možete sami nositi i preuzeti odgovornost za svoj život i za sve ono što činite ili ne činite.
Nemojte stavljati svoj život na stand-by. Riješite se svojih strahova, paničnih napadaja ili fobija. Život je prekratak, zar ne?
piše: Mirella RASIC PAOLINI, holistički psihoterapeut/focusin-holisticlifestyle
