Nekad sam bježao od straha.
Stoga me strah kontrolirao
dok nisam naučio nositi strah kao da je novorođenče.
Slušati ga, ali mu se ne predati,
poštovati ga, ali ne ga obožavati.
Strah me više nije mogao zaustaviti.
Hodao sam hrabro u oluju.
Još uvijek imam strah,
ali strah nema mene.
Nekad sam se sramio toga što jesam.
Pozivao sam sram u svoje srce
i pustio ga da izgara.
Govorio mi je „Ja samo pokušavam
zaštititi tvoju ranjivost“.
Zahvalio sam sramu od srca
i svejedno zakoračio u život
neposramljen, sa sramom kao s ljubavnicom.
Nekada sam imao veliku tugu
zakopanu duboko u sebi.
Pozvao sam je da izađe da se igramo.
Isplakao sam oceane. Moj izvor suza je presušio
i pronašao sam radost tamo,
točno u jezgri moje tuge.
Slomljeno srce me naučilo kako voljeti.
Nekad sam bio anksiozan.
Imao um koji nije mogao stati.
Misli koje nisu mogle šutjeti.
Stoga sam prestao pokušavati ušutkati ih
i iskočio iz uma
na Zemlju.
U blato
gdje sam stajao čvrst
poput stabla, neuzdrman, siguran.
Nekada je bijes gorio u dubinama.
Dozivao sam bijes na svoje svjetlo.
Osjećao sam njegovu šokantnu moć.
Puštao sam da mi srce jako udara i da mi krv ključa.
Konačno sam ga poslušao
i vikao je „Jako poštuj sebe!“.
„Progovaraj strastveno svoju istinu!“.
„Reci ne kada misliš ne!“.
„Hodaj hrabro svojim putem!“.
„Ne dopusti da netko govori u tvoje ime!“.
Bijes je postao iskreni prijatelj.
Istinski vodič.
Prekrasno divlje dijete.
Nekada me samoća rezala duboko.
Pokušavao sam skrenuti misli i otupiti.
Trčao sam prema ljudima, mjestima i stvarima.
Čak sam se pretvarao da sam „sretan“.
Ali uskoro nisam više mogao trčati
i sunovratio sam se u srce samoće
te sam umro i ponovo se rodio
u sjajnoj samoći i miru
koja me povezala sa svime
tako da nisam bio usamljen, već sam sa svim životom.
Moje srce je bilo jedno sa svim drugim srcima.
Nekada sam bježao od teških osjećaja.
Sada su oni moji savjetnici, osobe od povjerenja, prijatelji
i svi imaju u meni svoj dom
gdje pripadaju i imaju dostojanstvo.
Ja sam, osjetljiv, mekan, lomljiv,
moje ruke su obavijene oko mojeg unutarnjeg djeteta
i moje osjetljivosti, moći.
U mojoj lomljivosti, nepokolebljivo prisustvo.
U dubinama mojih rana,
u onome što sam nazvao „tama“,
pronašao sam plamteće svjetlo
koje me sada vodi u bitku.
Postao sam ratnik
kada sam se okrenuo sebi
i počeo slušati.
Jeff Foster/Sacred Dreams
ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
91 MOLITVE
