Mozak ima receptore za glukozu, a kada su stimulirani šećerom, on pokreće niz signalnih putova koji u konačnici dovode do stvaranja tvari ovisnosti. Ovaj mehanizam je inherentno prisutan tako da ćete, ako zlouporabite šećer, naložiti sklop nagrađivanja mozga na negativan način, kao da koristite heroin.
Ovisnost?
Naš mozak često instinktivno žudi za šećerom. To može biti kriška kolača u trenucima stresa, čokoladica kad vam je dosadno ili zaslađena kava kad vas treba podignuti.
Nemogućnost prestanka konzumiranja šećera možda ne proizlazi iz nedostatka volje, već iz nepotpunog shvaćanja prirode šećera i njegovog djelovanja na mozak.
Želja za slatkim – Instinkt za preživljavanjem i rastom
“Šećer je vrlo važan za naše tijelo i naš mozak. I mislim da tu leži veliki dio poteškoća (u izbacivanju šećera)”, kaže Jessica Russo, klinička psihologinja iz Philadelphije.
Šećer služi kao primarni izvor energije za svaku stanicu u našem tijelu i velik dio hrane koju jedemo razgrađuje se na različite šećere.
Mozak je energetski najzahtjevniji organ, koji koristi oko polovicu ukupne energije šećera u tijelu. „Biološki smo usmjereni prema slatkoj hrani, jer je to mehanizam preživljavanja“, kaže Russo, objašnjavajući da je u prirodi hrana slatkog okusa općenito zdrava, dok toksična hrana može imati gorak okus, a pokvarena kiseli okus.
Stoga, kada probamo nešto slatko, naš mozak signalizira: “O, ovo je dobro!”
Osim što nam pomaže identificirati sigurnu hranu, slatkoća također igra ulogu u ljudskom preživljavanju i rastu.
“Vidimo da se bebe rađaju sa sposobnošću detektiranja slatkog okusa i preferiranja”, kaže Julie A. Mennella, znanstvenica iz Monell Chemical Senses Center u Philadelphiji. To pokazuje da je slatkoća povezana s kvalitetom majčinog mlijeka, što može privući dojenčad da sisa.
Postoje dokazi koji upućuju na to da dječja sklonost slatkoj hrani može biti povezana s njihovim većim kalorijskim potrebama tijekom faze rasta, koja obično traje od djetinjstva do kraja puberteta.
Učinak šećera na naš mozak
Kada konzumiramo šećer, receptori na našim jezicima šalju slatke signale mozgu, potičući oslobađanje dopamina, što može izazvati osjećaje radosti i sreće.
“Kušamo svojim mozgom”, objašnjava Mennella, dodajući da se od slatkoće osjećamo dobro jer se ti signali šalju različitim dijelovima mozga, od kojih su mnogi povezani s nagradama.
Moždani putovi koji se koriste važni su za zadovoljstvo, pamćenje i nagradu. To znači da kada se uključimo u aktivnosti koje pokreću oslobađanje dopamina, doživljavamo radost, stvaramo sjećanja i radujemo se što ćemo to ponovno učiniti.
“Šećer u mozgu ima vrlo specifičnu radnju i najvažnija je molekula u mozgu koja je uključena u stvaranje dobrobiti”, rekao je Kenneth Blum, poznati znanstvenik s doktoratom neurofarmakologije.
Dopamin se također suprotstavlja stresu, a kad ste pod stresom, dopamin se oslobađa 100 puta više od normalne brzine i može blokirati djelovanje hormona stresa poput adrenalina.
Međutim, g. Blum je naglašava važnost održavanja ravnoteže ove ključne molekule, inače bi mozak mogao pretrpjeti teške negativne posljedice.
Mnogi ljudi nisu svjesni da pretjerana konzumacija šećera može dovesti do posljedica vrlo sličnih zlouporabi droga ili alkohola, što s vremenom može rezultirati kroničnim smanjenjem razine dopamina. Posljedično, pojedinci mogu tražiti veće količine šećera kako bi iskusili istu razinu užitka, što na kraju dovodi do stanja ovisnosti u kojem konzumiraju sve više i više.
Kada unosite rafinirani šećer, receptori za slatko signaliziraju sustav nagrađivanja mozga učinkovitije nego kada jedete voće, a razine dopamina koje oslobađa mozak daleko premašuju ono što možemo podnijeti.
Studija iz 2023. godine, objavljena u časopisu Nature, otkrila je da kada osoba pije vodu ili joj se ubrizga fiziološka otopina, mozak ostaje relativno miran. Međutim, kada se primijeni otopina saharoze ili ubrizga kokain, višestruke regije neurona mozga se aktiviraju (istaknuto na slici). Više regija mozga koje reagiraju na signale šećera također pokazuju odgovore na signale kokaina.
“Naše istraživanje pokazuje kako su aditivne i neaditivne nagrade na sličan način obrađene u našem mozgu, kako na razini cijelog mozga tako i na staničnoj razini”, kaže Anna Beroun, glavna autorica studije i voditeljica Laboratorija za neuronsku plastičnost na Institutu za eksperimentalnu biologiju Poljske akademije znanosti u Varšavi.
Izaziva li šećer veću ovisnost od droga?
Šećer je neodoljivo primamljiv, ne samo zato što potiče mozak na proizvodnju dopamina koji donosi radost, već i zato što potiče proizvodnju endogenih opioida u mozgu, što može dovesti do ovisnosti.
Mozak ima receptore za glukozu, a kada su stimulirani šećerom, on pokreće niz signalnih putova koji u konačnici dovode do stvaranja tvari ovisnosti. Ovaj mehanizam je inherentno prisutan tako da ćete, ako zlouporabite šećer, naložiti sklop nagrađivanja mozga na negativan način, kao da koristite heroin.
Eksperiment je otkrio da miševi hranjeni velikim količinama šećera povremeno pokazuju simptome ustezanja kada im se ubrizgava lijek koji blokira opioide. Ti su simptomi uključivali cvokotanje zubima, drhtanje prednjih šapa i drhtanje glavom.
Učinak šećera na mozak ne samo da ima sličnosti s lijekovima, već je u određenim okolnostima čak i primamljiviji.
Tijekom godina, francuski su istraživači proveli niz pokusa na životinjama, a rezultati su otkrili da su glodavci, kada su imali mogućnost izbora između kokaina i saharoze, stalno preferirali saharozu nad kokainom. Ova preferencija vrijedi čak i za miševe koji su prije pokusa bili ovisni o kokainu.
“Kad pretjerano konzumiramo šećer, dolazi do otpuštanja dopamina i endogenih opioida koji uzrokuju ‘podizanje’, nakon čega slijedi ‘padanje’. Ako to činimo kroz dulje vremensko razdoblje, to može dovesti do ovisnosti o šećeru, posebno kod onih koji su ranjivi”, rekao je g. DiNicolantonio, sažimajući mehanizam ovisnosti o šećeru.
Kada postoji manjak dopamina i endogenih opioida, osoba se može osjećati tužno, zbunjeno, usporeno i nekoncentrirano, što sve može dodatno potaknuti želju za konzumiranjem više šećera.
Osim toga, brojni eksperimenti na ljudima pokazali su vezu između šećera i ovisnosti.
Na primjer, prospektivna opservacijska studija objavljena u časopisu Addiction Biology, 2021. otkrila je da je značajan udio osoba s poremećajem upotrebe alkohola (40 posto) doživio povećanu želju za šećerom tijekom bolničke detoksikacije od alkohola.
Osim toga, studija objavljena u časopisu Addiction pokazala je da djeca s obiteljskom poviješću alkoholizma i depresije imaju veću vjerojatnost da preferiraju intenzivne slatkoće. U prosjeku su se ta djeca odlučila za vodu s koncentracijom saharoze od 24 posto, što je ekvivalentno otprilike 14 žličica šećera u čaši vode – više od dvostruko koncentracije šećera u običnoj soda vodi.
Suprotno tome, djeca bez takvog obiteljskog podrijetla preferirala su vodu s koncentracijom saharoze od 18 posto.
Upoznajte svoje šećere – ključ za prevladavanje ovisnosti
Šećer i mozak dijele urođenu jaku vezu. Nažalost, moderna prehrana puna je visoko rafiniranih šećera koji izazivaju privlačnost poput lijekova. Zapravo, slatkoća koju danas konzumiramo značajno se razlikuje od onoga što su nekada imali naši preci.
Gospođa Russo slikovito je opisala sukobljene poglede tijela i mozga na šećer uz živu scenu, napominjući da se naša tijela odupiru određenim šećerima, dok su za druge osjetljivija:
“Mozak kaže: ‘Trebamo šećer; moramo imati šećer; ne možemo preživjeti bez toga’. S druge strane, tijelo se ne slaže i govori: ‘Ne volimo sve vrste šećera’.”
Da bismo prestali konzumirati šećer, prvo bismo ga moramo razumjeti.
provjeri.hr/theepochtimes.com
