Kako voljeti sebe? Kako tretirati sebe s ljubavlju? Kako pomiriti poniznost s dostojanstvom? Istina, mnogo se češće govori o potrebi za time nego za načinom kako se to doista čini, kao da je posve podrazumljivo. Posve se podrazumijeva da ljudi zapravo ne znaju kako se to čini, a jedva da i poimamo što uopće znači izraz ”voljeti sebe”. Svi smo ga čuli mnogo puta, ali u čemu je kvaka?
Voljeti sebe zahtijeva određenu zrelost i volju, jer ako ne postavimo temelj istinskog sebeljublja – uvijek radimo s većim ili manjim (ili ogromnim) gubitcima. Za akt ljubavi spram sebe potreban je skok u svjesnosti i zbog toga na žalost niti jedna količina tekstova i mudrih izjava ne mora biti od presudnog značaja. To ne znači da su formalna spoznaja i literatura beznačajne. Nipošto, jer početak je uvijek početak i kao takav ima veliki značaj, iako ne velike rezultate. On je uvjet svega.
Mnogo je načina da se iskaže i da se čini ljubav prema sebi, a jedan od centralnih ključeva je ego. Ego je naš privremeni identitet i ako bi htjeli napredovati trebali bi ga početi preodgajati. Sve što odgajamo vrijedno je naše ljubavi kao i poštovanja. Iz iskustva svojih kolega, suputnika i svojih vlastitih, mogu reći kako će nam svima trebati ocean strpljenja s ovim djetetom.
Moramo ga smjestiti gdje ne čini štete, jer sve što zna je strah i briga. Sve što posjeduje je osjećaj identiteta, ja, ja, ja, i potrebu da ‘ja’ bude važno, veliko i zaštićeno u ovom ”neprijateljskom” svemiru. Ja mora imati i posjedovati i biti priznato i odobreno da bi bilo legitimno.
Što više slušate to dijete vi postajete njegova žrtva i sve teže odrastate u istinskome smislu. To dijete vas lako proguta; sve vaše vrijeme, misli i nastojanja. Jedini sustav vrijednosti mu je opstanak, važnost, priznanje i posjed. To dijete je najzločestije, najtvrdokornije, najvragolastije, najdomišljatije stvorenje.
Odlično je u svim igrama koje možete zamisliti, posebice igri skrivača i ”to nisam ja”. Pobjeđuje ga se jedino ljubavlju i mudrošću, dakle voljom i radom. Ako ne preodgojimo svoj ego, ako ga ne izložimo malim smrtima tada on odgaja nas, točnije vodi nas putem onako na način koji on smatra najboljim. Ego je često briljantan i domišljat, ali vrlo je rijetko miran i sretan. Sebe voli ili ne voli isključivo u odnosu na druge, nije spojen na izvor ljubavi niti doista poznaje ljubav i davanje. Zna samo derivate straha, trgovinu, zaštitu i prisvajanje.
Naime, mnogi kao argument za zatiranje i obezvrjeđivanje ega uzimaju to da se sveci posve odriču svojega ega! To je štetan i pogrešan argument jer nije se ničega potrebno odricati, ego se osvještava i njega treba prozreti. To je put, proces, postupak. Bitno je znati da nas ne treba zanimati kako doći na 108. kat dolje s prizemlja već kako s prizemlja ili drugog kata polako i sigurno doći na četvrti, peti pa šesti kat.
Zatim ako smo ustrajni, pronaći nekakav lift koji bi nas uz našu pomoć brže mogao dovući uz puno truda na petnaesti, dvadeseti, trideseti kat, a da pri tom ne padamo stalno dolje i k tome da na one s nižih katova gledamo s odobravanjem, oprostom i ljubavlju. Uspon je grbav, spiralan, vrtoglav, ali je ipak uspon.
Svi mi sudimo sebi, drugima i svijetu s tla. S petoga kata već je nepregledno drugačiji pogled i drugačije poimanje svega oko nas. Gore uviđamo kako su naše prosudbe bile u najmanju ruku upitne, ograničene, uskogrudne.
Gledajući sada kako je svijet djelovao s prvoga kata ispunjava nas poniznošću, jer znamo da je uvijek još veći put do gore i da idemo prema mjestu zbog kojeg smo svjesni da i danas možemo činiti mnogo bolje nego što činimo te da je ‘ovdje i sada’ samo etaža, a tek onda kada dođemo do majstorstva sebe samog, kako kaže Učitelj: ”e tek tada ste ušli u duhovni vrtić i polako učite abecedu i korake!”.
Pravi napredak krije u sebi pravu poniznost.
Majstorstvo je tek početak, a ne kraj!
Kako voljeti sebe? Kako tretirati sebe s ljubavlju? Kako pomiriti poniznost s dostojanstvom? Istina, mnogo se češće govori o potrebi za time nego za načinom kako se to doista čini, kao da je posve podrazumljivo. Posve se podrazumijeva da ljudi zapravo ne znaju kako se to čini, a jedva da i poimamo što uopće znači izraz ”voljeti sebe”. Svi smo ga čuli mnogo puta, ali u čemu je kvaka?
Bhakti Tirtha Swami govori da temelji za ljubav spram sebe počivaju u nenasilju i u čistom življenju. Dakle ako odlučimo voljeti sebe bilo bi dobro da se počnemo:
- dovoljno sebe poštovati da zbog svojeg uživanja u hrani ne ubijamo ili dajemo ubijati,
- da ne koristimo opijate i stimulanse kako bi pobjegli od sebe i stvarnosti, već da si damo pravo i povjerenje biti snažni i slobodni.
- da svoju seksualnost i seksualnu energiju koristimo ne kako bi manipulirali, liječili svoje loše mišljenje o sebi ili se iživljavali.
Ove stavke tek su početni temelj ljubavi i poštovanja spram sebe samoga. Nisu gotovi recepti, već kreativni proces životnog iskustva. Louise Hay je svoje čitavo životno djelo posvetila učenju ljudi ljubavi prema sebi samima, kao i tehnikama kojima se to čini.
Ljudi koji su već čitali takve ili slične stvari imaju u glavi teoretsku spoznaju, no jedino po svojim životnim iskustvima i ”rezultatom života” mogu uočiti primjenjuju li to znanje ili ga samo znaju citirati. Treba ih primijeniti sa sviješću.
