Kolektivistički “nesebični moral” poslužio je kao opravdanje za svaku diktaturu i svako zlodjelo, prošlo ili sadašnje! Kada se prava krše pod izgovorom javne sigurnosti ili većeg dobra, pojedinac se pretvara u puko političko vlasništvo koje svaka rulja ili vlada ili institucija na vlasti može ugnjetavati, zadržati ili ukloniti – ako se smatra potrebnim.
Veliki građani zemlje nisu oni koji savijaju koljeno pred vlašću, već oni koji su, protiv autoriteta ako je potrebno, uporni u časti i slobodi te zemlje. – Albert Camus: Otpor, pobuna i smrt
Umjesto poštivanja razuma, otvorenog dijaloga, slobode govora i individualnih i vlasničkih prava, politički sustavi u cijelom svijetu postaju sve autoritarniji. Obmane i laži, manipulacija i propaganda, širenje straha i psihološke operacije koriste se za opravdavanje političkih radnji i politika koje uništavaju život. Kako političari nastavljaju uvjeravati javnost da ukine svoje slobode u korist teške kontrole vlade? Zašto tako malo ljudi brani slobodu kad je svijet u kojem je nema svijet masovne patnje?
“… Ako sloboda danas nazaduje u tako velikom dijelu svijeta”, napisao je Albert Camus, “to je vjerojatno zato što uređaji za porobljavanje nikada nisu bili tako cinično odabrani ili tako učinkoviti, ali i zato što su se njezini pravi branitelji, kroz umor, kroz očaj, ili zbog lažne ideje o strategiji i učinkovitosti, okrenuli od nje.”
Često se kaže da se ne može riješiti problem ako se za njega ne zna, a u tome leži jedan od razloga zašto se sloboda tako brzo povlači iz našeg svijeta.
Mnogi ljudi još uvijek vjeruju da su slobodni i kako je Gerter napisao:
Nitko nije beznadnije porobljen od onih koji lažno vjeruju da su slobodni.
“Oni koji vjeruju da su slobodni zanemaruju činjenicu da se u modernom svijetu mora vladati “… promatrati, pregledavati, špijunirati, usmjeravati, upravljati zakonima, numerirati, regulirati, upisivati, indoktrinirati, propovijedati, kontrolirati” , provjeravaju, procjenjuju, vrednuju, cenzuriraju (i) zapovijedaju bića koja nemaju za to ni pravo ni mudrost ni vrlinu.” – Pierre-Joseph Proudhon: Opća ideja revolucije u devetnaestom stoljeću
Prihvaćanje naše neslobode nužan je korak za suzbijanje ovog nepoželjnog stanja.
Sve dok negiramo lance ropstva koji su pred nama, nećemo učiniti ništa da ih odbacimo, ali kad priznamo svoje lance, možemo se početi odbijati protiv njih i pritom pridonijeti stvaranju boljeg svijeta ili kako je Camus primijetio:
“Zadaća ljudi … nije napustiti povijesne borbe niti služiti okrutnim i neljudskim elementima u tim borbama. Bolje je ostati ono što jesu, pomoći čovjeku protiv onoga što ga tišti, favorizirati slobodu protiv fatalnosti koje mu se približavaju … Čovjekova veličina … leži u njegovoj odluci da bude veći od svog stanja. A ako je njegovo stanje nepravedno, ima samo jedan način da ga nadvlada, a to je da bude samo on sam.”
No, široko rasprostranjeno neznanje o nedostatku slobode nije jedini razlog zašto se sloboda povlači iz svijeta nego postoji i ideja koja je inficirala mnoge umove i ta bi se ideja, ako ne bude poražena, mogla pokazati kao poljubac smrti za slobodu u našoj generaciji.
Ovu ideju promiče većina političara indoktriniranih među mladima u školi i putem popularne kulture, a zagovara ih velika većina govornih glasila u glavnim medijima.
Ova ideja je kolektivizam.
Da bismo razumjeli što je kolektivizam moramo razmotriti pitanje: Postoji li pojedinac radi društva? Ili društvo postoji radi pojedinaca?
Oni koji se pridržavaju kolektivizma vjeruju da pojedinac postoji radi društva i stoga: “… pojedinac se mora podrediti i ponašati se za dobrobit društva i žrtvovati svoje sebične privatne interese za opće dobro.” – Ludwig von Mises: Epistemološki problemi ekonomije
Ovaj kolektivistički način razmišljanja temelj je komunizma, fašizma i socijalizma.
“Opće dobro prije individualnog dobra.” – Adolf Hitler; proglašavao je jedan od najozloglašenijih sljedbenika kolektivizma.
Doktrinu kolektivizma proveli su u djelo mnogi diktatori kao što su Hitler, Lenjin, Staljin, Pol Pot i Mao.
Masovno uništavanje, smrt i patnja bili su krajnji rezultat u svakom slučaju.
Kako stavljanje dobra društva iznad dobra pojedinca teži takvim nesretnim ishodima?
Nije li iskaz suosjećanja žrtvovanje naših osobnih interesa za opće dobro našeg društva?
Na prvi pogled kolektivizam se može činiti kao čestita pozicija, ali pomnijim istraživanjem filozofska pogreška koja se naziva zabluda pogrešno postavljene konkretnosti kvari praktičnu primjenu ove ideologije.
Zabluda pogrešno postavljene konkretnosti događa se kada se tretira ono što je samo apstrakcija kao entitet koji postoji u stvarnom svijetu.
Kolektivizam u tvrdnji da pojedinac mora žrtvovati svoje privatne interese radi društva uzima ono što je samo koncept društva i tretira takav koncept kao da postoji konkretno postojanje.
Ali kako Carl Jung ističe:
“”Društvo” nije ništa drugo nego pojam, koncept simbioze skupine ljudskih bića. Koncept nije nosilac života.”
Za razliku od pojedinca koji stvarno postoji u svjetskom društvu, apstrakcija se koristi za predstavljanje stalno promjenjive zbirke pojedinaca koji žive i komuniciraju u blizini.
Koliko god gledali i gledali, nikada nećemo pronaći konkretan entitet zvan društvo na koji možemo ukazati i identificirati ga na način analogan načinu na koji možemo identificirati pojedinca.
“Društvo ne postoji osim misli i djela ljudi. Nema “interese” i ne cilja ni na što. Isto vrijedi i za sve ostale kolektive.” – Ludwig von Mises: Vrhunski temelji ekonomske znanosti
Ili kako je rekao Carl Jung: “Nacija” (poput “države”) je personificirani pojam … nacija nema svoj vlastiti život osim pojedinca, pa stoga nije sama sebi svrha … Sav život je individualni život, u kojem se jedino može pronaći krajnji smisao.
Kao koncept društvo ne može misliti, djelovati, govoriti ili birati pa se pojedincu ili skupini pojedinaca mora dati sposobnost definiranja tzv. društvenog većeg dobra, a zatim je dobio moć prisiljavanja pojedinaca da djeluju u službi ovog dobra.
Od zore civilizacije vladajuće se klase prikazuju kao arbitri većeg dobra, pa stoga nije iznenađujuće da veće dobro češće predstavlja samo dobro onih na vlasti ili kako je napisao psiholog 20. stoljeća Nathaniel Brandon:
“S takvim (kolektivističkim) sustavima, pojedinac je uvijek bio žrtva, izvrtan protiv sebe i zapovijeđen da bude “nesebičan” u žrtvovanju u službi neke navodno više vrijednosti koja se zove Bog, faraon, car, kralj, društvo, država, rasa, proletarijat ili kozmos. Čudan je paradoks naše povijesti da je ova doktrina – koja nam govori da se zapravo moramo smatrati žrtvenim životinjama – općenito prihvaćena kao doktrina koja predstavlja dobročinstvo i ljubav prema čovječanstvu. Od prvog pojedinca … koji je žrtvovan na oltaru za dobrobit plemena, do heretika i neistomišljenika spaljenih na lomači za dobrobit ljudi ili slavu Božju, do milijuna istrebljenih u … robovima -radni logori za dobrobit rase ili proletarijata, upravo je taj (kolektivistički) moral poslužio kao opravdanje za svaku diktaturu i svako zlodjelo, prošlo ili sadašnje.”
Filozof Georg Wilhelm Friedrich Hegel, ustrajni kolektivist koji je izvršio snažan utjecaj na ideje Karla Marxa, promovirao je kolektivističku negaciju pojedinca sljedećim riječima:
“Jedna osoba, teško da moram reći, nešto je podređeno i kao takva mora se posvetiti etičkoj cjelini. Stoga, ako država polaže pravo na život, pojedinac ga mora predati … Sva vrijednost koju ljudsko biće posjeduje … on posjeduje samo preko države. “
Suprotno filozofskom triku koji promovira kolektivizam, ni veće dobro društva ni država, niti bilo koji drugi pojam koji se koristi za opisivanje simbioze ljudskih bića nije superiorniji od pojedinaca od krvi i mesa čija su spontana djela prava stvaralačka i generativna snaga u svijetu.
Kako je napisao britanski filozof iz 19. stoljeća Auberon Herber: “Pojedinac je kralj, a sve ostalo postoji za službu kralju.”
Ili kako je dalje objasnio: “(Pojedinac) je uključen u mnoge cjeline – njegova škola, fakultet, klub, profesija, grad ili županija, crkva, politička stranka, nacija … ali uvijek je veći od njih svih … Sve te razne cjeline, bez ikakve iznimke … postoje radi pojedinca. Oni postoje da bi mu učinili uslugu; postoje za njegovu zaradu i upotrebu.”
Uvjerenje da je pojedinac kralj informirao je ideje mislioca prosvjetiteljstva 17. i 18. stoljeća i doveo do brzog buđenja vitalne veze između slobode i individualnih prava na životnu slobodu i vlasništvo.
Općenito govoreći, individualna prava određuju sljedeće: “Jedina sloboda koja zaslužuje ime je sloboda ostvarivanja vlastitog dobra na svoj način, sve dok ne pokušavamo drugima oduzeti njihovo ili spriječiti njihove napore da ga steknu. Svako je pravilan čuvar vlastitog zdravlja, bilo tjelesnog ili duševnog ili duhovnog.” – John Stuart Mill: Na slobodi
Oni koji podržavaju individualna prava nisu motivirani neosjetljivošću na nevolje i patnje drugih, već priznanjem da davanjem svakome od nas slobode da ostvaruje vlastitu dobru društvenu suradnju podjela rada i prosperitetno društvo izbijaju na način odozdo prema gore.
A time se i mogućnost pomoći drugima također poboljšava.
Jer bez mehanizma slobode koji stvara bogatstvo, sve dobre namjere u svijetu neće opremiti kuću i nahraniti siromahe.
Kolektivisti tvrde suprotno, naglasak na pravima pojedinca koje oni sugeriraju, a ne na većem dobru koji sprječava društvenu suradnju i promiče atomizirano stanovništvo u kojem su svaki muškarac i žena otok prepušten sam sebi.
Ali ovdje kolektivisti to imaju unatrag.
Mi smo prirodno društvena bića i stoga atomizacija pojedinaca rezultira samo onda kada se vladi pod krinkom većeg dobra odobri moć provođenja društvene izolacije ili posijati sjeme straha i sumnje među prijatelje i susjede.
U svojoj klasičnoj studiji o kolektivističkim političkim sustavima 20. stoljeća doktor medicine Joost Meerloo primijetio je da je “iza željezne zavjese najistaknutija zamjerka u totalitarnom sustavu bio osjećaj mentalne izolacije. Pojedinac se osjeća sam i stalno na oprezu. Postoji samo obostrana sumnja.“
Carl Jung, koji je živio kroz totalitarizam koji je zahvatio Europu sredinom 20. stoljeća, također je primijetio:
“Masovna država nema namjeru promicati međusobno razumijevanje i odnos čovjeka prema čovjeku; teži … atomizaciji, psihičkoj izolaciji pojedinca.”
Najbolji način za promicanje društvene suradnje i prosperitetnog društva nije putem centralizirane kontrole odozgo prema dolje, već uklanjanjem stezaljki kontrole i dopuštanjem pojedincima da sami odaberu svoj život.
A to je ono što društvo strukturirano na individualnim pravima postiže.
Živi i pusti druge da žive kako stara izreka kaže ili kako objašnjava David Kelley:
“(Prava pojedinca) ostavljaju pojedince odgovornima za život u vlastitim potrebama u zadovoljavanju vlastitih potreba, a oni pružaju slobodu izvršavanja tih odgovornosti. Pojedinci su slobodni djelovati na temelju vlastite prosudbe, težiti svojim ciljevima te koristiti i raspolagati materijalnim resursima koje su stekli svojim trudom. Ta prava odražavaju pretpostavku da su pojedinci sami sebi svrha i da se ne smiju koristiti protiv njihove volje u društvene svrhe.”
Kako nam individualna prava ostavljaju slobodu da na svoj način ostvarujemo vlastito dobro, sve dok ne agresiramo na osobe ili vlasništvo drugih, proizlazi da svatko od nas ima pravo na slobodu govora, slobodu kretanja, slobodu udruživanja i okupljanja, pravo na vlasništvo i tjelesnu autonomiju, te pravo na rad i zadržavanje plodova našeg rada.
“Čovjek je apsolutni gospodar svoje osobe i posjeda, jednak najvećima i nikom nije podložan.” – John Locke: Druga rasprava
Individualna prava univerzalna su po tome što se primjenjuju na sva ljudska bića posvuda.
“… prava postoje bez obzira na to jesu li implementirana u pravni ustav date zemlje.” – David Kelley: Vlastiti život: individualna prava i država blagostanja
I neotuđiva su i ne može ih dati niti oduzeti niti jedna vlada ili institucija.
“Čovjekova prirodna prava su njegova, protiv cijelog svijeta; i svako njihovo kršenje jednako je zločinu … bilo da ih je počinio jedan čovjek, nazivajući sebe razbojnikom … ili milijuni, nazivajući se vladom.” – Lysander Spooner: Nema izdaje: Ustav bez ovlasti
Kada su društvo i pravosudni sustav zasnovani na dubokom poštivanju i zalaganju za individualna prava, pojedinac je kralj, pa je pojedinac slobodan.
Ali kada se pojedina prava krše pod izgovorom javne sigurnosti ili većeg dobra, pojedinac se pretvara u puko političko vlasništvo koje svaka rulja ili vlada ili institucija na vlasti može ugnjetavati, zadržati ili ukloniti ako se smatra potrebnim.
Kao što je Lysander Spooner objasnio: “… nema razlike između političkog i robovlasničkog ropstva. Prvi, ništa manje od potonjeg, negira čovjekovo vlasništvo nad samim sobom i proizvodima svog rada; i tvrdi da ga drugi ljudi mogu posjedovati, i raspolagati njime i njegovom imovinom, radi njihove uporabe i po njihovom nahođenju.”
U suvremenom se svijetu sve više približavamo široko prihvaćenom kolektivizmu, a time i uvjetu političkog ropstva kojemu sužnji izmiče.
U ovakvim trenucima korisno je priznati da iako je većina suučesnika u svom služenju stojeći na strani slobode, mi se u duhu ujedinjujemo sa svim ostalim čuvarima slobode širom svijeta.
Albert Camus – Pobunjenik:
“Ja se bunim – dakle postojimo.”
“Svaka neposlušna osoba, kad ustane protiv ugnjetavanja, time potvrđuje solidarnost svih ljudi.”
Academy of ideas / obrada: ATMA
