Što je konflikt? Prve asocijacije na konflikt su da je on loš, nepoželjan jer “diže” negativne emocije (strah, svađa, sukob, nasilje…) Smatramo da se svađaju samo nepristojni, neodgojeni ili zli ljudi. No, uočavamo i da je konflikt prilika za promjenu, novi odnos, za bolje poznavanje sebe.
Zašto dolazi do konflikta?
On je zapravo sudar suprotnih vjerovanja, vrijednosti i potreba. Ljudi se na različite načine nose s konfliktom. Neki ga nastoje izbjeći pod svaku cijenu jer u njima budi negativne emocije, strah, patnju. Drugi jedva čekaju nadmetanje i “pobjedu” u konfliktu osobito ako je konfrontacija stavova i viđenja tko je u pravu dio njihova posla. Pri tome konflikt dobro naplaćuju (npr. odvjetnici).
Nema konflikta bez odnosa. Pri tome valja reći da osim odnosa sa drugima imamo i odnos sa sobom i s Bogom. U svakome od njih može doći do konflikta. Banalan primjer konflikta sa sobom možemo imati pri jutarnjoj zvonjavi budilice. Ozbiljniji unutarnji sukobi mogu voditi u depresiju i zato ih je važno osvijestiti.
Konflikt nastaje zato što drugi nisu kao mi. Promatrajući drugoga procjenjujemo koliko se uklapa u naš sustav vrijednosti. U pravilu se ne bavimo utjecajem našeg ponašanja na druge, njihovim potrebama i uvjerenjima već zadovoljenju naših potreba. Uvjereni smo da su naša vjerovanja i vrijednosti ispravni. Ljudi su skloni gledati na život crno-bijelo: ” Ako sam ja u pravu ti si u krivu” i “Ako ja govorim istinu ti lažeš”.
Konflikt može biti latentan ili manifestiran. Latentan konflikt može tinjati godinama prije no što se manifestira (primjer: nedjeljni ritualni ručkovi kod njenih/njegovih roditelja).
Zona konflikta
Ljuti smo ili uvrijeđeni kada drugi negativno prosuđuju naš sustav vrijednosti dok mi sami negativno procjenjujemo one koji nam nisu slični. Pri tome se koristimo raznim ”tehnikama”: omalovažavanje, ismijavanje, vrijeđanje, etiketiranje, kritiziranje, uspoređivanje, postavljanje dijagnoza. Eksperti smo za to što s drugima nije u redu dok se malo tko odlučuje raditi na sebi i otkrivati svoja pogrešna uvjerenja, njihovo porijeklo i transformirati ih u službi kvalitetnog i kreativnog života, kako za nas tako i za druge. Zarobljenici smo subjektivne percepcije i izrazito smo vješti u kreiranju vlastite verzije stvarnosti. Mi međutim ne reagiramo na ono što drugi govore ili čine već na naše tumačenje onoga što smo čuli.
Primjer:
Prijateljice su se dogovorile za kavu u određeno vrijeme u kafiću “Veseli trenuci”. Prva stiže u dogovoreno vrijeme, druga ne dolazi ni nakon pola sata. Moguće reakcije prijateljice koja čeka: Povrijeđena je jer tumači da je druga ne cijeni, ne poštuje, ne voli. Neprestano joj to rade! Ako se radi o Čekačici koja je sklona strukturiranju svog vremena može biti ljuta jer joj prijateljica “krade” vrijeme. No, ako se radi o osobi koja je imala puno obveza i stresa može osjećati zahvalnost i radost zbog pola sata samoće i mira.
Kako se nositi s problematičnim ponašanjem?
Dobivamo ponašanje kakvo toleriramo. Istina je da se drugi neće promijeniti samo zato što bi to nama odgovaralo. Zapravo drugi najčešće ni ne znaju što bismo mi htjeli. Problem je što ponekad ni mi sami to ne znamo (unutarnji konflikti). Istina je da nitko od nas ne može čitati tuđe misli, a sami se nerijetko ne usuđujemo zatražiti ono što nam je potrebno.
Drugi se mijenjaju tek kada mi preuzmemo odgovornost za to što želimo i trebamo i kada odlučimo odustati od pasivnosti i zauzeti se za svoja prava. To podrazumijeva odlučnost i hrabrost. To također podrazumijeva promjenu paradigme da je konflikt loš i da ga pod svaku cijenu valja izbjeći.
Potiskivanjem ljutnje i drugih negativnih osjećaja izazvanih konfliktom potiskujemo SVE svoje osjećaje, odustajemo od sebe, svoje moći, a osjećati se žrtvom postaje naš imidž. S obzirom da “zračimo” energijom žrtve život nam donosi situacije koje takav stav potvrđuju. Kukamo i jadamo se: “Vidite što mi rade! Neka netko pametan i moćan nešto poduzme! ” Za sve što nam se događa kriv je netko drugi: roditelji, škola, šef, institucije koje ne rade svoj posao već upravo naš predmet drže u ladicama, političari, susjedne države i narodi koji nam nisu skloni.
Kako konflikt može biti koristan?
On je prilika za poboljšanje odnosa, pokazuje nam što se stvarno događa, budi znatiželju, potiče promjenu, olakšava spoznavanje sebe.
Konflikt i nasilje nisu istoznačnice. Nasilje je neadekvatna reakcija na konflikt koji se može razriješiti nenasilnom komunikacijom. Nenasilje je svjesni odabir pozitivnih umjesto negativnih stavova. Postepeno učimo postavljati zdrave granice i dopuštamo pozitivnom da se izrazi bez osjećaja krivnje, straha ili prisile. Vjerujemo u odgovor na naše potrebe: “Rado ću ti to učiniti”.
Nenasilna komunikacija
Nenasilna komunikacija je procesni jezik pri čijoj upotrebi se osjećamo moćno ali izvan koncepta dobitnik/gubitnik. To nije odustajanje od sebe i svojih potreba već zauzimanje za njh na neagresivan način! Nenasilna komunikacija (NK) je primjenjiva na svim razinama : obitelj, škola, prijateljstvo, partnerstvo, institucije, tvrtke, države.
Da bi NK funkcionirala potrebno je osvijestiti komunikaciju koja blokira suosjećanje:
- MORALISTIČKE PROSUDBE (npr. etiketiranje, što se smije, a što je neprikladno našoj obitelji, rasi, vjeri)
- USPOREĐIVANJE (sebe s drugima ili druge s drugima. Idealan način da si upropastite život)
- PORICANJE ODGOVORNOSTI (uzrok za vlastite postupke pripisujemo neodređenim silama, stanjima, tuđim postupcima, naredbama autoriteta, pritisku skupine, politici, porivima)
- ZAHTIJEVANJE (direktno ili indirektno prijeti kaznom ili krivnjom ako ne udovoljimo) Najčešće počinje s MORAŠ i TREBAŠ. Potječe od hijerarhijskih društava i održava njihovo postojanje.
- GOVOR NASUPROT RAZGOVORU (beskrajni monolozi koje čuju samo žrtve).
Modeli nenasilne komunkacije
1. OPAŽANJE
U svakoj situaciji koju osjećamo konfliktnom potrebno se upitati: Što se događa? Kako se osjećam? Što mi je potrebno da se osjećam dobro? Koje moje potrebe nisu zadovoljene ? Zašto? Što vidimo, čujemo ili opažamo, a utječe na naš osjećaj blagostanja?
Temeljna prava svake osobe su:
- Ja postojim, ja jesam, imam pravo da me primijete
- Imam pravo na poštovanje
- Imam pravo na mir i sigurnost
- Imam pravo biti u krivu
U životu smo često suočeni sa situacijama u kojima se trebamo izboriti za svoja prava. Općenito možemo reagirati na tri načina:
- Neasertivno
- Agresivno
- Asertivno
NEASERTIVNOST je pasivni način reagiranja na konflikt. Ne borimo se za svoja prava i interese, ne izričemo svoje mišljenje i osjećaje. U takvim situacijama zapravo dopuštamo drugima da odlučuju za nas što dovodi do niskog samopoštovanja, bespomoćnosti, nesigurnosti ali i prikrivene agresije, depresije i psihosomatskih problema. Ako ne možemo osjetiti negativne osjećaje ne možemo osjetiti ni pozitivne (nada, ljubav, zadovoljstvo, radost).
Više je uzroka za neasertivno ponašanje:
- strah da ne razočaramo ili razljutimo druge ljude
- strah od odbacivanja
- strah da ne povrijedimo druge
- nepoznavanje svojih prava (osobnih i profesionalnih)
- stav da je zauzimanje za svoja prava agresivan i time neprihvatljiv
Važno je osvijesti da neasertivnost koristimo kad nas je strah da bi se odnos mogao prekinuti ako se zdravo zauzmemo za sebe i posljedično ne bismo mogli živjeti s osjećajem krivnje koji bi se tada javio.
AGRESIVNIM ponašanjem drugima jasno dajemo do znanja što mislimo, osjećamo i trebamo, ono nam pruža osjećaj moći, važnosti, kontrole. Agresijom možemo postići to što želimo ali kod sugovornika stvaramo osjećaj manje vrijednosti, straha i poniženja. Dakle, zadovoljavamo svoja prava ne poštujući prava, osjećaje i mišljenja drugih ljudi. Iako kratkoročno ovakvo ponašanje daje rezultate, dugoročno znatno narušava međuljudske odnose i stvara prikriveni osjećaj krivnje jer (gotovo) svatko ima savjest.
ASERTIVNIM ponašanjem dugoročno osiguravamo kvalitetne međuljudske odnose i nema štetnih nuspojava. Ono uključuje sljedeće sposobnosti:
- tražiti usluge i postavljati zahtjeve
- izražavati pozitivne i negativne osjećaje
- reći “ne” nerazumnim zahtjevima
Ovakvim izborom ponašanja borimo se za svoja prava jasnim, mirnim izražavanjem mišljenja, izražavanjem emocija i potreba te odbijanjem nerazumnih zahtjeva bez osjećaja krivnje ili straha. Posljedica je da nas neće svi voljeti no svakako će nas poštivati. Ako mislimo da je ovakav način neprihvatljiv našem karakteru, našim crtama ličnost, valja reći da je asertivnost ponašanje i može se naučiti.
Kada nam je upućena negativna poruka (npr. ” Ti si najsebičnija osoba koju poznajem!”) imamo sljedeći izbor:
- uzmičemo, branimo se, opravdavamo (neasertivno ponašanje)
- napadamo, uzvraćamo (agresivno ponašanje)
- pitamo se što se krije iza te izjave (asertivno ponašanje)
OPAŽANJE/PROCJENA
Važno je razlikovati opažanje od procjene. Većini nas teško je opažati ljude i njihova ponašanja bez prosuđivanja, kritiziranja ili analize. To i nije nužno. No, dobro je pratiti jesmo li u stanju razlučiti opažanje od procjene jer kada procjenjujemo drugi čuju kritiku ili našu negativnu ocjenu pa je životno logično da pružaju otpor. Opažanje se uvijek odnosi na točno određeno vrijeme i kontekst dok je prosudba uopćavanje usmjereno na osobu, a ne na specifično ponašanje.
Primjer:
Dario Srna nije postigao zgoditak u zadnjih deset utakmica. – opažanje
Dario Srna je loš nogometaš. – prosudba
2. OSJEĆAJI
Izražavanje osjećaja nerijetko se smatra nepoželjnim, nepristojnim, neprimjerenim, gubitkom kontrole. U nekim kulturama to je imperativ (azijske zemlje).
Tijekom odgoja i školovanja trenirani smo biti upravljani izvana, a ne povezani sa samima sobom. Veći dio vremena smo ” u glavi” (Što drugi očekuju da trebam reći, učiniti?) Sustavima takvo ponašanje odgovara jer tako lakše upravljaju nama i koriste nas za ostvarenje svojih interesa.
Mi sami često brkamo naše misli od osjećaja. Npr možemo reći: “Osjećam se kao da živim sa zidom!” To nije izražavanje osjećaja već bi to bilo kada bismo rekli: “Osjećam bijes kada ne reagiraš na ono što govorim!”
3. POTREBE
Kada primimo negativnu poruku mi:
- krivimo sebe (prihvaćamo prosudbu druge osobe)
- krivimo drugoga (prihvaćamo i vraćamo poruku-praćeno ljutnjom)
- usmjeravamo se na vlastite osjećaje i potrebe (“JA izjave”)
- usmjeravamo se na osjećaje i potrebe sugovornika
