Jeste li ikada sjedili vrlo mirno, bez ikakvog pokreta? Pokušajte, sjednite zaista mirno, s uspravljenim leđima i zapažajte što se događa u vašem umu. Ne pokušavajte ga kontrolirati, ne recite kako bi to bilo skakanje s jedne misli na drugu, s jednog interesa na drugi, već upravo budite uvjereni kako vaš um skače. Ne činite ništa u vezi toga već promatrajte s obale rijeku kako je voda zapljuskuje. U rijeci koja teče je mnogo toga – ribe, lišće, mrtve životinje – ali to je uvijek živo, u pokretu i vaš um je takav. On je uvijek neumoran, leti s jedne stvari na drugu poput leptira.
Kada slušate neku pjesmu kako je slušate? Možete biti poput osobe koja pjeva, možete imati krasno lice, možete slijediti značenje riječi, ali, osim svega toga, kad slušate pjesmu, vi slušate tonove i tišinu između tonova, zar ne? Na isti način, pokušajte sjediti vrlo mirno bez vrpoljenja, bez kretnji vaše glave ili čak vaših prstiju na nozi, i tada slijedite vaš um. To je velika zabava. Ako to pokušavate kao zabavu, to je zabavna stvar, otkrit ćete kako se misli dovode u red bez ikakve vaše namjere da ih kontrolirate. Tu nema cenzora, nema prosuditelja, nema procjenitelja. I kad je vaš um stoga sasvim miran u sebi, spontano miran, otkrit ćete što je to biti radostan. Znate li što je radost? To je kao smijati se, uživati u nečemu ili ničemu, znati što je radost življenja, smiješak, gledati izravno u oči drugog bez ikakvog straha.
Jeste li ikada doista gledali nekog u oči? Jeste li ikad gledali u oči vašeg nastavnika, oca, visokog činovnika, pomoćnika, siromašnog coolija (indijski nadničar) i vidjeli što se događa? Većina nas se boji izravno gledati u oči drugoga, a drugi ne žele da ih gledamo na taj način zato što su također uplašeni. Nitko ne želi otkrivati sebe, mi smo svi na straži, zaklonjeni iza različitih slojeva bijede, borbe, čežnje, nade, a samo je mali broj onih koji vas mogu gledati ravno u oči i smiješiti se. I vrlo je važno smiješiti se, biti sretan, zato, vidite, bez pjesme u srcu život postaje vrlo glup. Možete ići od hrama do hrama, od jednog do drugog muža ili žene, možete naći novog učitelja ili gurua. No ako u tome nema unutarnje radosti život znači vrlo malo. A otkriti tu unutarnju radost nije lako, zato su većina nas samo površno nezadovoljni.
Znate li što znači biti nezadovoljan? Vrlo je teško razumjeti nezadovoljstvo, zato što većina nas usmjeravaju nezadovoljstvo na izvjesne ciljeve i stoga ga zatomljuju. Naša je jedina briga postići za sebe siguran položaj s dobro uspostavljenim interesima i prestižem tako da nas ne uznemiruju. To se događa u kući i u školi također. Nastavnici ne žele biti uznemiravani i zato slijede utvrđenu rutinu; zato u trenutku kada ste zaista nezadovoljni i počinjete zahtijevati, pitati, postoji ograničenost na uznemiravanje. Ali to se događa samo preko stvarnog nezadovoljstva na koje ste potaknuti.
Znate li što je poticaj? Vi ste potaknuti kad potičete ili počinjete nešto bez žurbe. To ne treba biti nešto veliko ili čudesno – to će doći kasnije. Ali tu je iskra poticaja kad sadite drvo svojom voljom, kad ste spontano ljubazni, kad se smiješite čovjeku koji nosi teški teret, kad maknete kamen s ceste ili kad pogladite neku životinju pored puta. To je mali početak ogromnog poticaja koji morate imati ako znate za ovu čudesnu stvar zvanu stvaralaštvo. Stvaralaštvo ima korijene u poticaju koji se javlja samo kad ste duboko nezadovoljni.
Ne bojte se nezadovoljstva, ali dajte hranu tome sve dok iskra ne postane plamen i vi ste uvijek nezadovoljni sa svime – sa svojim poslom, sa svojom obitelji, sa svojim tradicionalnim zanimanjem za novac, položajem, moći – tako da zaista počnete misliti, otkrivati. Ali kao odrasli vi ćete otkriti kako je vrlo teško održati duh nezadovoljstva. Vi imate djecu koju treba othraniti i sve zahtjeve vašeg posla koji vas brinu; mišljenje vaših susjeda, društva prelama se na vama i uskoro počinjete gubiti gorući plamen nezadovoljstva. Kad osjećate nezadovoljstvo vi uključujete radio, idete guruu, obavljate puju (ritual obožavanja Božanstva), priključujete se nekom klubu, pijete, jurite za ženama – bilo što da ugasite plamen. Ali, vidite, bez ovog plamena nezadovoljstva vi nikad nećete imati poticaj kojim započinje kreativnost. Da bi otkrili što je istina morate se protiviti uspostavljenom sustavu; ali što više novca imaju vaši roditelji, što više sigurnosti imaju vaši nastavnici u svom poslu, to se manje želite protiviti.
Kreativnost nije samo slikanje slika niti pisanje pjesama, što je dobro činiti, ali to nije od značaja samo po sebi. Ono što je važno je biti doista nezadovoljan, zato što je potpuno nezadovoljstvo početak poticaja koji postaje kreativnost koja sazrije i to je jedini način da se otkrije što je istina, što je Bog, zato što je kreativno stanje Bog.
Dakle morate imati to potpuno nezadovoljstvo – ali s radošću. Razumijete li? Morate biti potpuno nezadovoljni, ne sa žaljenjem već s radošću, s ljubavlju. Mnogi ljudi koji su nezadovoljni strašno zamaraju; oni se uvijek žale kako ovo ili ono nije u redu, ili žele biti u boljem položaju, ili žele da su drugačije okolnosti, zato što je njihovo nezadovoljstvo površno. A oni koji nisu uopće nezadovoljni su već mrtvi.
Ako se možete protiviti dok ste mladi i kad odrastete sačuvate vaše nezadovoljstvo oživljeno s vitalnošću radosti i velike naklonosti, onda će plamen nezadovoljstva imati čudesan značaj zato što će izgraditi, kreirati, unijeti nešto novo. Zato morate imati pravu vrstu obrazovanja, koje nije takvo da vas samo pripravlja da dobijete posao, ni da se uspnete na ljestve uspjeha, već obrazovanje koje će vam pomoći misliti i dati vam prostor – prostor ne u obliku veće spavaće sobe ili većeg krova, već prostor da vaš um odraste tako da nije ograničen bilo kakvom vjerom, bilo kakvim strahom.
Jiddu Krishnamurti, iz knjige “Razmislite o tome”
Preveo: Žarko Milenić / zarko-milenic.blogspot.com
