Krik duše psihologinje Lilije Akhremchik, koji bi svi trebali pročitati … “Dušo, razumiješ li da je dosadno? Kafić, restoran… Pozovite me na bilijar ili na izložbu mačaka. Ako zaista želite znati što me uzbuđuje, odgovorit ću vam. Um. Čuj me: um. Kad mi je četrdeset, nimalo me ne muči imate li trbuščić i koje vam je veličine… biceps. Više me brine ono o čemu ćemo razgovarati prije i poslije, što ste postigli u životu, mogu li vas poštovati ili vam se uopće diviti.”
Dragi moji muškarci!
Budući sam već prilično vremena slobodna žena, sada mi je, pri komunikaciji s muškarcima, u većini slučajeva dosadno. A udvaranje je još uvijek lijep osjećaj. Ali ponekad sam doslovno bolesna od toga kako je sve predvidljivo i monotono. Kako su muškarci predvidljivi i monotoni.
Vjeruju li iskreno da, živeći četrdesete godine – ni od koga ne dobivam ponudu za seks? Odnosno, stvarno ne razumijem kako mogu biti sigurni da je ova atraktivna ponuda nevjerojatna i da može doći (posebno nerazumljivo) i od najatraktivnijeg muškarca?
Kad ste u dobi “iza …”, čuli ste i pročitali o svim mogućim oblicima i kombinacijama. Štoviše, čak znate i kako će se događanja razvijati sve do u dan. Kad će se muškarac pojaviti, kad nestati, kad će se nakon tri tjedna ili tri mjeseca opet pojavit kao da se ništa nije dogodilo, kao da vam odjednom samo tijelo vene. Scenarij je unaprijed poznat.
Dušo, razumiješ li da je dosadno? Kafić, restoran … Pozovite me na bilijar ili na izložbu mačaka. Razumijem kamo sve ide, ali radite ono što me zanima. Samo od prve minute pokažite da sam bitna. A to nije tako dosadno. I već ćete biti malo jedinstveni.
Kao psiholog, razumijem da instinkti vladaju. Ali, pravo rečeno, muškarci doista nalikuju primitivnim životinjama. Najbolji od vas, s dozom kulture i civilizacije, zapravo izgledaju kao primamljivi, ukusni i privlačni mužjaci, a ponekad nije šteta žrtvovati svoje interese, vrijeme i slobodu za ovu komunikaciju. Ali malo vas je! Zaista malo!
Čak nije zabavno poigravati se s nekim. “Da se bolje upoznamo.” “Koliko blizu?” “20 cm” (ti si totalni idiot, dušo?!). “Hoćete li mi čitati Shakespearea na uho?” (Još uvijek pokušavam spasiti situaciju). “Sa Shakespearom nemam puno toga, imam nešto bolje s nečim drugim…” (sigurno, idiot!).
Dosta žurite sa svojim “dostojanstvom”, kao s najsjajnijim draguljem. Ako zaista želite znati što me uzbuđuje, odgovorit ću vam. Um. Čuj me: um.
Dragi moji, kad mi je četrdeset, nimalo me ne muči imate li trbuščić i koje vam je veličine… biceps. Više me brine ono o čemu ćemo razgovarati prije i poslije, što ste postigli u životu, mogu li vas poštovati ili vam se uopće diviti.
A ako me želite iznenaditi, iznenadite me svojim ljudskim stavom. Razumijem da je vaš prvi impuls bio da me želite. Ali imate mozak, uključite ga – vidite osobu u meni. Pokažite osjetljivost i nježnost.
Puno sam živjela i puno znam. Ja mogu biti izvor za vas. Izvor snage, inspiracije, nježnosti. Izvor vašeg rasta i napretka. Pa, budite tako pametni da vidite izvor iza raširene šikare. Idite malo dalje nego što je potrebno za mokrenje.
Prije vas bilo je puno toga u mom životu. Jedino što je nedostajalo bila je ljubav. Čak i ako to ponavljate, to će i dalje biti posebno, na to se nemoguće naviknuti. Čula sam sve ostale rečenice.
Lilia Akhremchik / cluber.com.ua / Prevela za ATMU: Iva Jukić