Lagano umireš kada živiš ono što ne želiš, kada se pomiriš da je to tako i da je dobro „kako je moglo biti“. Lagano umireš od ove laži.
Kako se umire? Često vrlo lagano.
Kako se umre? Iznenada, kao završnica laganog, postepenog umiranja kojeg je čovjek uglavnom svjestan, ali u 70 posto slučajeva (slobodna procjena) nemoćan ili nevoljan da to riješi ili bar obrne u svoju korist.
Ti bi da budeš hrabar, a cijučeš kao miš iza ormara.
Bio bi slobodan, a vezan si lancem za kvadratnih 35 metara.
Bio bi ptica, a pas si. Žvakao bi ukusno jelo, a jedeš kruh natopljen u metalnom loncu.
Smijao bi se izgubljen u nepoznatim ulicama brzog grada, a plačeš u poznatom kutu, poznatog kupatila kod dvije pločice, loše fugirane, izgubljen u sebi.
Živio bi svjetlo, a tumaraš po mraku.
Volio bi stranca, ovako ne voliš više ni poznatog čovjeka, poznatog disanja i poznatog srkanja juhe nad tanjurom s tri cvijeta crvene boje.
Popeo bi se na role, skakao s mosta, spakirao kufer, sjeo u prvi autobus za koji ne znaš kuda vozi, odvest će negdje, odrezao kosu, plesao na podiju među nepoznatim ljudima, ljubio se sa strancem, zaspao na klupi, prepustio se brzacima života, a plivaš “sigurno” u mirnoj, ustajaloj vodi.
Lagano umireš kada živiš ono što ne želiš, kada se pomiriš da je to tako i da je dobro „kako je moglo biti“.
Lagano umireš od ove laži.
