Widget not in any sidebars
Autoritetom se ljudi koriste kako bi ponizili drugu osobu, a sebe uzdignuli. Svako uzdizanje sebe kroz autoritet, znak je slabosti i želje za priznanjem. Najveća izmišljotina ovog svijeta jest da iz autoriteta dolazi sve, a iz nas može jako malo toga vrijednog nastati. Autoritetom se koriste ljudi na način da se pozivaju na nešto veliko, poput nacionalizma, povijesnih događaja, religijsku veličinu, kako bi umanjili drugu osobu rečenicama koje u stvarnosti nemaju nikakvo značenje. Takvi ljudi koriste upravo spomenuto vjerovanje koje je nepisano pravilo da iz autoriteta dolazi sve, pokušavajući sebe izdignuti na položaj koji im ne pripada i u stvarnosti predstavlja slabost. Taj Veliki ustvari je slika oca, kako onog stvarnog oca, tako i onog zastarjelog Boga kazne. Lacan ga zove Gospodar Označitelj, Freud Superego, a Jung negativni Animus. Kada netko vrijeđa, on se pokušava dodvoriti izmišljenom vođi ili grupi koja se poistovjećuje s tom ulogom, poput nacionalnosti. On je dijete koje ne želi odrasti i u panici traži podršku oca i njegovu zaštitu.
U odnosima partneri to čine na način da se pozivaju na moral društva. Primjerice: Što bi ljudi rekli za takvo tvoje ponašanje? Dakle, jedan partner koristi kvazi moral kako bi ucijenio tu osobu iako mu moral ništa ne znači, samo kao sredstvo manipulacije. Ovo je jedno od najčešćih aspekata manipulacije u odnosima.
Kada se partneri svađaju, pozivanje na spomenuti društveni moral ustvari je razina današnjih odnosa. Ali zašto to činimo? Zato jer nemamo izgrađen stav o životu. Pozivamo se na tuđa mišljenja, društvene stavove samo kako bi poentirali i bili u prednosti. Nametanje krivnje je jedno od najstarijih manipulacija ljudi.
Pozivanjem na mišljenje većine vrijeđamo osobu i tada dobivamo osjećaj imaginarnog autoriteta, partnera stavljamo u stari tisućljetni usvojeni obrazac žrtve, krivnje i grijeha koji su kolektivno pohranjeni u psihi čovjeka i na taj način pokazujemo dominaciju iako ona ne postoji. To je igra laži, to su svađe radi dokazivanja dominacije, pokazivanje lažnog autoriteta, lažnog identiteta.
Zato je ljubav rijetka. Kako je rekao jedan mudri čovjek: Ljubav postoji kod jedan posto ljudi. No, ne treba ovo smatrati jednodimenzionalno jer to je samo momentalno stanje. Ovo stanje se može nadići na način da stvarate svoje mišljenje, svoj identitet, onaj koji se ne oslanja na mišljenje drugih.
Ako proučavate snove, često ćete vidjeti taj motiv autoriteta i žrtve. Ustvari, nesvjesno govori da je važan identitet ili individualno Jastvo. Dakle, u partnerskim odnosima postoje dvije uloge koje se izmjenjuju, a to su autoritet i žrtva, a imamo ih i na poslu.
Cijeli život se temelji na tim ulogama jer one su dodijeljene od društva. S jednom i drugom ulogom ste prihvaćeni, a ako je nemate onda smatrate da ste ništa, a biti ništa najveći je strah čovjeka. Bolje je biti i žrtva jer s njom ste nešto, prihvaćeni, a ovako ste nitko i ništa. Recimo, crnkinja se druži s bijelcima i vi kažete kako je lijepo što smo prihvatili crnkinju. Čovjek se može osjećati dobrom osobom, ali čim je to rečeno, već pretpostavljamo da postoji rasizam, da postoji bijelo i crno, da postoji kategorija dobra osoba, a ustvari je to potpuno krivi stav. To ljubav nije. Ljubav počinje tamo gdje se ne možete poistovjetiti s ničime osim sa svojim individualnim Jastvom koje nema boje, mirisa, višeg i nižeg, boljeg i lošijeg. Ne možete činiti dobro i osjećati da ste dobri jer i taj najfiniji osjećaj daje vam autoritet i mogućnost da se uzdižete iznad drugih. Umjesto toga, njegujte suosjećanje koje nije sažaljenje. Ono ne poznaje više i niže, već samo svjesnost da postojimo jedino u cjelini u kojoj učestvujemo svojim životima.
Nikola Žuvela, vedski-jyotish.net
