Predstave o ljubavi nam dolaze iz svih mogućih izvora, većinom prikazujući ljubav kao magični osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva, u kojem je sve prekrasno, gdje je pojedinac stopljen sa svojom „drugom polovicom” i gdje ne mogu jedno bez drugoga. Tako se i srce, simbol ljubavi, često prikazuje sastavljeno od dva dijela, dvije slagalice koje se u pravoj ljubavi stapaju sa svojim savršenim drugim.
Widget not in any sidebars
To i nije tako daleko od istine ako znamo da se u fazi zaljubljenosti psihološki gledano zaljubljujemo upravo u svoj drugu polovicu. U sve ono što je u nama neostvareno, što nam fali, sve što potiskujemo, čemu se potajno divimo, a uviđamo to kod druge osobe. I to nas uzbuđuje i to nam tako jako treba. Zaljubljujući se, padamo u stanje koje želimo da traje zauvijek. Naše tijelo i um doslovno su opijeni osjećajem ljubavi prema drugome, kao i onim što drugi osjeća za nas.
Nakon nekog vremena, ako veza kao takva potraje, dolazi do padanja maski koje svi u početku navlačimo želeći sebe pokazati u najboljem svjetlu. I tu nastaju problemi. Sve mane i nedostatke koje smo propustili vidjeti na početku odnosa ili smo ih pak, preplavljeni čarobnim osjećajem, odlučili proglasiti manje važnima, izlaze na vidjelo. Neke zaljubljenosti tu završavaju i mnogi iz odnosa izlaze povrijeđeni i ostavljeni, ili pak odustaju od priče i traže isti taj osjećaj s nekim drugim. A neki parovi prežive krizu i kreću u borbu.
Borbu da osjećaj ljubavi postane ljubav. M. Scott Peck u jednoj od svojih knjiga govori kako ljubav nema veze s osjećajem ljubavi. Ljubav je, kaže Peck, kada se prema drugoj osobi odnosimo s ljubavlju, iako ju u tom trenu ne osjećamo, djelovanje pokrenuto iz nas na dobrobit onog drugog tj. odnos kroz koji se druga osoba može razvijati i rasti.
Tu transformaciju moguće je postići samo ako dopustimo da nas ljubav uzme, da nas „ogoli” i u konačnici dovede pred nas same. Pred sve ono što smo mi u odnosu s drugim, sve ono u što vjerujemo, sve u čemu smo ukočeni od straha i sve ono u čemu smo divni. Jer onaj naš hrabri ja kojim smo izašli na početku odnosa, krije i svoju strašljivu stranu. Onaj dio nas koji je dobar, poznaje i onog koji je zao. Neovisni ja, poznaje onog drugog koji čezne za ovisnošću i boji se biti ostavljen. Onaj spreman da uvijek brine za drugoga, zna za onog koji se želi sigurno smjestiti u naručje drugome i biti vječno i bezuvjetno pažen i mažen.
Kada se „ogoljujemo” pred onim drugim, koračamo u stvarnu bliskost koje se toliki od nas ustvari jako plaše, „puštamo” se u ljubav da bi nas ona transformirala, kako bismo jasnije vidjeli sebe. Upravo zato taj drugi i postoji. Jer drugog ne možemo mijenjati, možemo ga potaknuti na promjenu, kao što on isto može učiniti za nas. Da bismo bili s drugim, moramo naći način da budemo i sa sobom. Pravim sobom. A to je put. Često prepun strahova i boli. To je priča o putu do sebe radi sklada s onim drugim.
Ako razmišljamo o leptirićima u trbuhu kojih se često prvih sjetimo kad spomenemo ljubav i zaljubljenost, onda ne znamo da li je leptir odabrao ljubav. Ili je ljubav odabrala leptira. Jer leptir prije nego zasja i poleti sa svim svojim bojama, prolazi put transformacije. Od faze jajeta, preko gusjenice, koja u kukuljici, odbacujući stare dijelove, polako stvara one nove. Kada se izvuče na svjetlo, leptir najprije raširi i suši svoja krila. I tada je spreman za let prema drugome.
Ljubav krije bezbroj tajni i upravo zato nam se kao ljudima najčešće i postavlja kao izazov. Ljubav nas dovodi do spoznaje kako trebamo sebe da bismo mogli biti s drugim, te da trebamo drugog kako bismo u konačnici došli do sebe.
Napisala:
Ana Pulek, psihodramska praktičarka
Svi koji žele istraživati temu partnerstva (kao i ostale životne teme), kroz individualni ili grupni rad mogu se javiti putem prijavnice ili na [email protected]
Također vas pozivam da obavijesti pratite i na FB stranici Kao Da- put prema sebi
