Jednom davno, svi ljudski osjećaji i svi ljudski kvaliteti našli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji. Kada je DOSADA zijevnula treći put, LUDOST je uvijek tako luda, predložila: “Hajde, igrajmo se skrivalice! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima.”
INTRIGA je podigla desnu obrvu, a RADOZNALOST je ne mogavši prešutjeti upitala:”Skrivalice, kakva je to igra?”
“To je jedna igra, započela je objašnjavajući LUDOST, u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim brojanje, polazim u potragu i koga ne pronađem, taj je pobjednik.”
ENTUZIJAZAM je zaplesao, slijedilo ga je ODUŠEVLJENJE. SREĆA je toliko skakala da je nagovorila SUMNJU i APATIJU koju nikada ništa nije interesiralo.
Ali, nisu se svi htjeli igrati. ISTINA je bila protiv skrivanja, a zašto bi se skrivala, ionako uvijek na kraju, svi propadnu.
PONOS je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije taj koji se sjetio i predložio igru.
OPREZ nije htio riskirati.
‘Jedan…dva…tri….’, počela je brojati LUDOST.
Prva se sakrila LIJENOST, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
VJERA se popela na nebo, ZAVIST se sakrila u sjenu USPJEHA, koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta.
VELIKODUŠNOST se nikako nije mogla odlučiti gdje da se sakrije, jer joj se svako mjesto činilo savršenim za nekog od njenih prijatelja.
LJEPOTA je uskočila u kristalno čisto jezero, a SRAMEŽLJIVOST je provirivala kroz pukotinu drveta.
DIVOTA je našla svoje mjesto u letu leptira, a SLOBODA u dahu vjetra.
SEBIČNOST je pronašla skrovište, ali samo za sebe!
LAŽ se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a POŽUDA i STRAST u krater vulkana.
ZABORAV se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kada je LUDOST izbrojala 999.999, LJUBAV još nije pronašla skrovište, jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.
“Milijun!” – povikala je LUDOST i započela potragu.
Prvo je pronašla LIJENOST, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula VJERU kako raspravlja o teologiji s Bogom, a STRAST i POŽUDA su iskočile iz kratera od straha.
Slučajno su se tu našle i ZAVIST i naravno USPJEH, a SEBIČNOST nije trebalo ni tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skloništa koje se pokazalo da je pčelinja košnica.
Od tolikog traženja LUDOST je ožednjela – i tako je u kristalnom jezeru pronašla LJEPOTU. Sa SUMNJOM je bilo još lakše, jer ona se nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.
Tako je LUDOST, malo-pomalo, pronašla gotovo sve. TALENT u zlatnom klasju žita, TJESKOBU u izgubljenoj travi, LAŽ na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana), a ZABORAV je zaboravio da su se uopće nečega igrali.
Samo LJUBAV nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti, počela udarati po prekrasnim pupoljcima.
Odjednom se čuo bolan krik. Ružino trnje izgrebalo je LJUBAVI oči, LUDOST nije znala što da učini. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali LJUBAV je postala slijepa.
Plakala je LUDOST i molila LJUBAV da joj oprosti. Na kraju je odlučila da zauvijek ostane uz LJUBAV i da joj pomaže. Tako je LJUBAV ostala pobjednik nad osjećajima, ali je ostala slijepa, a LUDOST je prati gdje god ide.
