Poučna priča o tome kako je ljutnja štetna za čovjeka i zašto je treba izbjegavati
Uzroci ljutnje nisu izvan nas, već u nama samima. Treba se sjetiti apostolskih riječi: “Budi spor srditi se, jer srdnja čovječja, ne čini pravde Božije” (Jak. 1, 19-10).
Nekada je živio jedan čovjek, koji se jako ljutio, ali se uvijek poslije toga zato kajao. On je mislio:
“Nevaljali su ljudi uzrok mojoj ljutnji; otići ću u šumu živjeti, neću tamo nikoga vidjeti, neću čuti ništa loše i neću se imati na što naljutiti”.
Tako je i učinio. Otišao je u šumu kod jednog izvora, u kršu i počeo je praviti kolibu. Od teškog rada bio se oznojio i kako bi se rashladio hladnom vodom, stavio je svoj vrč pod izvor. Vrč nije imao svoju dršku, već ga je nosio na uzici. Od jakog nadiranja izvorske vode, vrč se prevrne te se voda prolije i kad se već ovo nekoliko puta ponovilo, pustinjak se naljuti, potegne svoj vrč o kamen te ga razbije. Odmah je po običaju, došlo kajanje i kad je ugledao komade vrča, rekao je u sebi:
“Kakav sam glupak, mislio sam da ljutnja u mene ulazi, a ona iz mene izlazi; vratit ću se iz ove pustinje ljudima, kako bi mogao dobiti dobar savjet i moliti se, da se moje srce popravi.”
Uzroci ljutnje nisu izvan nas, već u nama samima. Oni ne ovise o nekim vanjskim okolnostima, već o duševnom stanju onih koji se ljute.
Ljutnja je štetna za čovjeka, zato je treba izbjegavati. Treba se sjetiti apostolskih riječi: “Budi spor srditi se, jer srdnja čovječja, ne čini pravde Božije” (Jak. 1, 19-10).
Naročito se treba čuvati da u ljutini ne učinimo što nažao svome bližnjemu.
Ako osjetite da ste ljuti, ne govorite, kako se ne bi više ljutili. Treba sačuvati hladnokrvnost, jer ljutnja nije nikakav dokaz.
Netko je zapitao svog susjeda, koji ga je pobijedio svojim strpljenjem i hladnokrvnošću kako to on može podnositi uvrede i ovaj mu odgovori:
“Prijatelju moj, odmah ću ti odgovoriti. Po prirodi ja sam bio tako isto buran i plahovit kao i ti. Primjetio sam, da ljudi kad se naljute, uvijek jako viču i pomislio sam, da kad bih se mogao suzdržati i ne vikati, onda se ne bi ljutio i mogao bih ugušiti svoju ljutnju. Zato sam postavio sebi pravilo, da nikad ne vičem, da ne podižem svoj glas iznad običnog govora, brižljivo čuvajući ovo pravilo, blagodareći Bogu, potpuno sam se ugodio sa svojim, od prirode neuzdržljivim jezikom”.
Temelj je svih vrlina, vladanje sobom. Ako čovjek popusti svojim ćudima i strastima, od toga je trenutka izgubio svoju moralnu slobodu.
24 HIMALAJSKA LAMPA
