Pozitivan je primjer Mahatme Gandhija koji je dao sve od sebe da božansku atmosferu proširi diljem svijeta. Propovijedao je odmjerenost, toleranciju, moralna načela itd. Međutim, nije moguće postići neograničeno metodom koja je ograničena.
U Bhagavad-giti je rečeno da se nakon mnogo rođenja mudra osoba predaje Bogu te da se takav mahatma, koji je u stanju shvatiti Vasudevu (potpunu manifestaciju Boga), rijetko može naći. To znači da su mahatme svuda, ali mahatma koji shvaća pravi odnos Boga i manifestiranoga svijeta, vrlo je rijedak.
Takav mahatma nikada ne pokušava prići Bogu na bilo koji izmišljeni način ili induktivnim uzlaznim procesom. On prihvaća standardan deduktivan, silazan proces, odnosno način primanja znanja neposredno od Svevišnjega Gospodina kroz Njegove vjerodostojne predstavnike. Uzlaznim procesom nitko ne može dostići Gospodina, čak niti nakon dugogodišnjih napora. Ono što se dobiva takvim uzlaznim procesom je nesavršeno, djelomično, impersonalno i odstupa od Apsolutne Istine.
Slične simptome možemo vidjeti u načinu propovijedanja, Gandhija. Iako je pjevao sveto ime Rame, nije spoznao transcendenciju samog imena. Obožavao je Boga na impersonalan način. Njegov je Bog, tako reći, lišen transcendentalnih aktivnosti. Njegov Bog ne može jesti, ne može gledati ili čuti; impersonalizam ne podrazumijeva korištenje niti jednog osjetila. Kada se filozofi koji dolaze do zaključaka empirijskim putem pokušavaju približiti Apsolutnoj Istini, mogu dostići samo impersonalan aspekt Boga, koji isključuje Gospodinove transcendentalne zabave. Kada se Apsolutna Istina ne štuje transcendentalnim osjetilima i kada nema osjetilnih aktivnosti koje su Njoj posvećene, tada se može smatrati da je Apsolutna Istina nemoćna. Takav Bog ne može čuti molitve Svojih obožavatelja, a ne može niti popravljati razne nedaće univerzuma.
Procesom empirijskoga filozofskoga traganja, osoba možda može razlikovati metafizičke čimbenike od fizičkih objekata, ali dokle god takvi tragatelji za istinom ne shvate osobnu razinu Apsolutne Istine, dobivat će samo suhoparno impersonalno znanje o Njemu, bez prave transcendentalne dobiti. Stoga je neophodno da se vođe kao što je Gandhi, transcendentalno utemelje na personalnom odnosu s Apsolutnom Istinom, poznatom kao Višnu ili sveprožimajući Bog, te da svojim transcendentalnim služenjem pomoću karma-joge čine dobro svim ljudima.
Bhagavad-gita 9.13 navodi
mahatmanas tu mam partha daivim prakrtim asritah
bhajanty ananya-manaso jnatva bhutadim avyayam
“O Prithin sine, mahatme, velike duše koje nisu obmanute, nalaze se pod zaštitom božanske prirode. One su potpuno zaokupljene predanim služenjem, jer Me znaju kao prvobitnu i neiscrpnu Svevišnju Božansku Osobu.”
U ovom stihu je jasno opisan mahatma. Prvi znak mahatme je da je već utemeljen u božanskoj prirodi. On nije pod kontrolom materijalne prirode. Kako se to postiže? To je bilo objašnjeno u sedmom poglavlju Bhagavad-gite: onaj tko se preda Svevišnjoj Božanskoj Osobi odmah se oslobađa kontrole materijalne prirode. To je kvalifikacija. Čovjek se može osloboditi kontrole materijalne prirode čim svoju dušu preda Svevišnjoj Božanskoj Osobi. To je preliminarna formula. Pošto je živo biće rubna moć, čim se oslobodi kontrole materijalne prirode, biva stavljeno pod vodstvo duhovne prirode. Vodstvo duhovne prirode se naziva daivi prakrti, božanska priroda. Kada se uzdigne na taj način – predajući se Svevišnjoj Božanskoj Osobi – dolazi na nivo velike duše, mahatme.
Mahatma ne usredotočuje svoju pažnju ni na što drugo osim na Boga (u kontekstu Bhagavad-gite, na Krišnu), jer savršeno dobro zna da je On izvorna Vrhovna Osoba, uzrok svih uzroka. U to nema sumnje.
