Oni su svuda oko vas. Ako se osvrnete oko sebe ne ćete ih vidjeti, ako na njih zaboravite ukazat će vam se u snohvatici dobro pazeći da vam ne postanu san. Ima među njima strogih i blagih, rječitih, ima i skromnih, kao i onih svjesnih svoga dostojanstva; ima i srditih, borbenih, pa i nasilnih. Ima tako šutljivih i nepomičnih da čitavu mimiku odgovora skoncentriraju u uzdignuti kažiprst – gestu tako izražajnu da su zreli učenici u stanju u njoj vidjeti i doživjeti sve ono neizrecivo. Jesu li vrijedniji oni samozatajni ili oni samorazvikani, to pitanje nikada ne postavljajte ako želite nadići objekciju samoga sebe – radije se ponizno stavite u ulogu slučajnoga promatrača kada oni prosipaju svjetlost vjerodostojnosti i bljesak prosvjetljenja. Tek u toj varijanti postat ćete predmet njihova golemog interesa, i biti ćete na dobrom putu da shvatite kako oni cijeloga života samo traže nekoga s kim će podijeliti svoju golemu energiju izraslu na tlu znanja i poniznosti.
Evo jedne zgodne pričice (po Hermannu Hesseu iz Bi-Yaen-Lua) o njima.
U desetome stoljeću živio majstor po imenu Yin-men; o njemu su kružile mnoge i čudnovate priče. Sjedište mu bijaše „Gora nebeskih dveri“, na jugu Kine, u provinciji Kvangtung. K njemu jednom izdaleka dođe tragajući hodočasnik, jednostavan mladić po imenu Yian. Dugo je već bio na putu, hodočasteći prošao pola Kine i tu i tamo zakucao na vrata samostana, sve dok ne stigne do Gore nebeskih dveri. Yin-men ga prihvati i kao famulusa primi u svoju osobnu službu. Očito je veliki poznavatelj ljudi osjetio da se u tom jednostavnom, mladom hodočasniku kriju vrijedne snage za koje ovaj ni sam nije znao, jer s njim, koji ne bijaše brz na shvaćanju, imao je beskrajno dugo strpljenja. Mnogi će postaviti pitanje: “A koliko dugo?“ Odgovaram: „Osamnaest godina.“ Dan za danom on bi ga jednom ili više puta zazvao: „Podvorniče Yiane!“ Svaki put bi ovaj odano i poslušno odgovorio: „Da.“ I svaki bi ga put majstor ukorio: „Da, veliš. Ali, što time misliš?“ Zatečen i zbunjen podvornik bi uvijek iznova pokušavao naći kakvo objašnjenje i izgovor, jer je s vremenom instinktivno osjećao da je onim pozivom i otresitom kritikom njegova odgovora majstor nešto želio reći. Često se silno naprezao ne bi li opravdao svoje „da“. Vjerojatno je već i pola dana znao provesti u domišljanju što da sutra majstoru odgovori. Pitanje moćnoga majstora, što tim svojim „da“ hoće reći, bio je tvrd orah koji je Yian danima i tjednima, a na posljetku čitavih osamnaest godina, morao lomiti. A onda svanu dan, prividno isti kao i svi drugi, i opet famulus začu majstora kako ga doziva imenom – no ovaj je put „Yian“ sasvim drukčije zvučalo. To je bilo njegovo ime, to je bio on, on sam, samo on koji je bio zazvan, prizvan, zapovjeđen, odabran, pozvan! Kao munja iz nebeskih daljina, kao grom iz dalekih prostranstava zvučalo je: „Yian!“ I gle, nesta uroka, pade veo, Yian dobi dar sluha i vida te ugleda svijet u pravome obličju i sebe u sredini i veliko mu svjetlo zasja. Ovaj put ne poviknu „da“. Tiho zamuca: „Razumio sam.“
Predivna je to priča. Ali još nije gotova. Podvornik Yian ne bude samo pozvan na prosvjetljenje, makar ga je već dovoljno dugo morao čekati. Njemu je bilo još više namijenjeno, čini se da je to osjećao, a još je izvjesnije to ćutio majstor Yin-men, jer ga još tri godine zadrža u svojoj neposrednoj blizini i budnim okom pratiše. Tada negdašnji podvornik, sazrio za majstorstvo, bude otpušten, na svome povratku u domovinu još jednom na hodočašću proputuje polovicom carstva, preuzme upravljanje samostanom i tamo osta raditi četrdeset godina pod imenom Hsiang-lin. Neki ga proglasiše najvećim među učenicima Yin-mena. U dobi od osamdeset ili više godina, kada osjeti da mu se bliži kraj, zaputi se knezu Sungu, okružnomu prefektu, koji bijaše njegov štovatelj i samostanski dobrotvor, da mu se zahvali i od njega oprosti jer, reče, odlučio je ponovo poći na hodočašće. Tomu se naruga jedan od kneževih službenika govoreći da je gospodin opat valjda posenilio; ta, kako bi on, prastar i boležljiv, još mogao poći na hodočašće? No knez uze majstora u zaštitu, suzdrža se od komentara, ljubazno se od njega oprosti i osobno ga isprati. Starac se vrati u samostan, zapovijedi da se sazovu svi redovnici, sjedne i reče šutljivomu zboru: „Ovaj stari redovnik već četrdeset ljeta svija se u jedan list.“ Te tako bezbolno i mirno uđe u preobrazbu.
Zlatko Tomić
