Ne tako davno, prije, otprilike, stotinjak tisuća godina, živio je na ovim prostorima pračovjek za kojeg još uvijek neki misle kako je bio priglupo i primitivno stvorenje, što nikako ne odgovara istini – izrađivao je on napredna oruđa, pokapao svoje mrtve, brinuo za bolesne (nije imao intrigantan zdravstveni sustav kao mi danas, ali ipak), osmislio jezik sporazumijevanja i… i… bio ponešto religiozan. To s religioznošću je vrlo interesantno jer tu su počeli prvi sukobi. Naime, o čemu se radilo? Taj pračovjek, je li, neandertalac kako ga umni nazvahu (dugo, brate, i komplicirano ime, stoga ćemo ga skraćeno zvati – Andi), živio je u špilji i prehranjivao se loveći razne, uglavnom krupnije, životinje. Kao ogledne žrtve uzet ćemo ovdje divlje svinje i divlje bivole – bizone. Ali, ni spomenute vrste nisu bile baš one od najblesavijih pa je često bilo povuci-potegni, tko koga nadmudri. Stoga se u Andijevom plemenu s vremenom izdignula posebna skupina onih koji su bili obdareni izvanrednim njuhom i savršenim poznavanjem svojstava ovih zvijeri. Bili su izvidnica pravim lovcima – satima bi ispitivali teren, proučavali kretanje lovine, promatrali. Od njihove procjene ovisila je uspješnost lova. Radi očuvanja njihove dobre forme, glad, žeđ, neispavanost, bile su za njih nepoznanica. I kad je vladala opća oskudica, za njih je moralo biti hrane. No, s vremenom se počeše izdvajati, olijeniše te svoje prve neuspjehe nastojaše pripisati nebogobojaznosti u dodiru s ovim dvjema životinjskim vrstama – jedni se, stoga, prikloniše kultu divlje svinje, drugi kultu bizona. Sve to zbog trećeg kulta, još uzvišenijeg – ne moranja po cijelog dana čučanja u prašini i čekanja lovine. Tako, kad su područjem prevladavali veprovi, prvi ne izlaziše iz špilje jer su obožavali veprove, a drugi jer su imali razvijen njuh samo za bizone. Isto se događalo i obratno. Lijepo smišljeno, nema šta.
Jednoga dana običnim lovcima je prekipjelo. Kopljima su prislili jednog poklonika kulta divljih svinja da ode na svoj posao izviđanja. „Nanjušit ćeš ti svojega boga“ – zaprijetili su mu. Što će, u izboru svinjske ili njegove glave nije se dugo premišljao. Valjalo mu je ponovo satima čučati u prašini. No, od dugog izbivanja s terena malo je zahrđao pa nije nanjušio jednog pogolema, razbješnjela vepra koji se ustremio na njega i na lovce koje je on u krivi trenutak pozvao. Lovci su odbacili svoja koplja i počeli bježati u čemu su prilično imali uspjeha što se ne bi moglo reći i za jadnog izviđača kojemu su od pretjerana izležavanja oslabile noge pa se pri trku spotaknuo i pao na zemlju. Vepar je došao do njega, lovci u zaklonima su rukama prekrili oči jer su očekivali komadanje njegova tijela, no, vepar ga je samo onjušio i produžio dalje. Slava štovateljima kulta divljih svinja je time bila zagarantirana. Izdignuli su se iznad onih drugih štovatelja pa je mržnja u špiljama počela bujati na tri razine.
Hrane je svakim danom sve više nedostajalo, ali ne i prepirki u špilji. Jednog dana je tamo izbio sukob – pravi mali rat u kojem je frcalo na sve strane. Tukao je svak po svakome, svi po glasnicama, krv se puštala nemilice. Zvukovi bojne su privukli neku drugu izvidnicu pred špilju – jedan vepar i jedan bizon su se pritajili pred ulazom čekajući da se praljudi unutra ljudski izmasakriraju pa da oni obave svoj dio posla – razgledanja plijena i dojave svojim četveronožnim lovcima. No, kad je unutra sve i utihnulo, ova dvojka je u zadnji tren odustala od ulaska jer je primijetila i neke Andije iz drugih špilja kako se šuljaju uokolo. Nahrupilo je desetak Andija, ušli su unutra, pokupili sve vrijedno s i oko mrtvaca i nestali. Sad je nastupilo pravo vrijeme četveronožne gozbe. No, premda u to praljudsko vrijeme nije postojalo domino, postojao je domino-efekt. Andiji u špilji broj dva su se pokoškali pa potukli oko osvojenog plijena, izbio je pravi mali rat, a za to vrijeme se i pred njihovom špiljom pritajio jedan bivolsko-svinjski par koji je u zadnji tren odustao od ulaska u krvavu špilju jer je primijetio neke Andije iz špilje broj tri da se muvaju uokolo. Rat se ubrzo prenio na špilju broj tri pa na špilju broj četiri, i tako su počele hametice padati ljudske, pardon, praljudske domino figure… zaprijetila je prevlast životinja i izumiranje ljudi.
No, čovjek se uspio sabrati. Primiriti, promozgati i za sve novonastale tegobe optužiti, a što drugo doli špilju koju je nastavao – njen ustajali zrak koji razvija pohlepu kod čovje… pračovjeka, njenu tamu pogodnu za klijanje najmračnijih nagona – požude, razvrata, parazitiranja. Počeo je izlaziti vani, na čisti zrak, u širine, graditi prostrane nastambe kad je ovladao umijećem građenja, počeo je podizati sela i gradove gdje ga životinje više ni slučajno nisu mogle ugroziti. Ali, on je utvarao da mu je i dalje preusko pa je počeo izlaziti u… svemir.
Ovako je, otprilike, izgledao prvi razgovor čovjeka sa Zemlje (iz svemirskog centra) s čovjekom u svemiru (svemirskom brodu).
–Andy, Andy, čujemo li se? – pozvao je onaj iz centra.
Nije bilo odziva, samo šum u slušalicama.
–Andy, čuješ li me, javi se?
Tada se dogodilo nešto do tada nečuveno — prvi ljudski glas iz svemira je dopro do majčice Zemlje:
— Ovdje Andy… čujem vas jako dobro, prijem.
— Andy, odlično… reci nam kako izgleda Zemlja s tolike udaljenosti?
— Poput najsjajnijeg bisera, poput…
Odjednom se u slušalicama „zemljana“ začuše neki čudni šumovi, nekakvi neartikulirani glasovi otimanja i borbe, a potom se začuje uzbuđeni glas:
–Ovdje Sandy, ovdje Sandy… ma Andy fantazira, Zemlja ne sliči ni na kakav biser već na običnu špilju…
Prekinit ćemo prepričavanje ovog najneobičnijeg razgovora otkad je započela svemirska era, razgovora između stručnjaka iz svemirskog centra na Zemlji i astronauta u svemirskom brodu. Usput, ovaj let je označen kao neuspio, probni, itd., nevažno… nego… na nešto drugo prebacimo svemirsko težište.
Što mislite, vi, dragi čitatelji, koji ste nebrojeno puta vidjeli raznorazne fotografije naše mile planetice Zemlje snimljene iz svemira: je li u pravu bio Andy ili Sandy, nalikuje li naša planetica, gledana tako izdaleka, dragulju ili običnoj špilji? Vi biste rekli prije dragulju. No, pogledajte još koji put pozorno, nema li tu bar neke, prostom oku jedva vidljive, sličnosti sa špiljom? Nema? Sigurno? Dobro, možda ste vi u pravu. No, stanite koji put, kad odete u prirodu, ispred neke špilje – špiljice pa pričekajte prve sunčane zrake u zoru te onda bacite pogled unutra. Ne će li u onom svjetlosnom prodiranju u tamu ipak zasjati neka zrakica i osvijetliti špiljske žljebove s nekoliko raznobojnih nijansi, upravo onakvih kakve se viđaju na svemirskim fotografijama Zemlje? Neke sličnosti, znači, ipak ima. Sad zadržite taj prizor pred očima, prizor Zemlje koja gledana iz svemira ipak malo nalikuje na špilju, pa se sjetite onih rijetkih fotografija NLO-a u blizini Zemlje, onih najrjeđe snimljenih vanzemaljaca – zar nisu imali čudno, gotovo životinjsko obličje? A je li se s njima ikada mogao uspostaviti kontakt? Ma ni slučajno! I ne podsjeća li vas njihov izgled, njihovo izbjegavanje kontakta, na izgled i ponašanje onog veparsko-bizonskog dvojca koji je ispred špilje čekao na ishod borbe unutra? Ne čekaju li i ovi pred globalnom zemaljskom špiljom da se mi dobro ispleskamo pa da oni nastupe?
Onodobni špiljski čovjek se sabrao pa izišao iz špilje, no, od špiljskog mentaliteta nije uspio pobjeći i kad se skrasio u megapolisima.
Hoće li ovodobni uspjeti u tome, jer bježi još i dalje, u tamu svemira? Ili će jednostavno povući usporednicu i reći da između špiljske i svemirske tame nema nikakove razlike, pa da je svako bježanje izlišno.
A ima li u svemiru strašnih bizona i golemih veprova?
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
