Princeza je primjetila kako dvorac podsjeća na veoma lijepo ukrašeno ljudsko tijelo. Pomislila je da je to vrlo pogodno mjesto za nekoga tko traži utočiste… Neobične misli prolazile su joj glavom – zamak u obliku ljudskog tijela. Svašta! – i neobično se osjećala. Najednom je začula jecaj. Ah, opet onaj poznati glas, ali sada puno tiši. Napola šapućući zapomagao je: “Oslobodi me, molim te”.
Jednom, ne tako davno, živjela je prelijepa princeza. Na dan kada je punila osamnaest godina, kralj i kraljica priredili su veličanstveno slavlje. U čast i na zadovoljstvo svoje prekrasne kćeri pozvali su najbolje umjetnike iz čitavog kraljevstva: glazbenika, plesače, akrobate, pjesnike… A po princezinoj želji, kao izraz milostive darežljivosti, pušteni su na slobodu svi dvorski zatočenici. Bilo je to dugo, nezaboravno slavlje koje je trajalo duboko u noć. Kada se završilo, princeza je otpratila goste i otišla u svoje odaje.
Dok se pripremala za počinak, sluškinje su unijele mnogobrojne darove koje je upravo dobila. Našlo se tu svega i svačega: od skupocjenih ukrasa za kosu, nakita, odjeće, do neobičnih igara za razonodu i sprava za rekreaciju. Među svim tim darovima ugledala je jedan još neotpakiran poklon. Uzevši ga, razigrano je počela odmotavati sjajni ukrasni papir. Kada je odvezala mašnu, papir se rastvorio i ona ugleda neobičnu masku. Podsjećala ju je na maske za maskenbal, samo što je bila načinjena od finog filigranskog zlata s puno sitnih, šarenih dragulja. Zanimljiv poklon, pomislila je. Valjda će joj jednom nečemu poslužiti.
Potpuno zadovoljna i opuštena legla je u svoj raskošni krevet. Međutim, dugo nije mogla zaspati jer su joj navirale misli i slike o upravo završenoj zabavi. Cijeli je dvor spavao. Sve je utihnulo, čuo se tek pokoji rasanjeni zrikavac.
Najednom, u tmini noći, začulaje neugodan plač: “Oslobodi me!. .. Molim te, oslobodi me!” Trgla se, naglo ustala iz kreveta i osvrnula oko sebe. Nikog nije vidjela. “Oslobodi me”, ponovilo se. Princeza je izašla iz sobe i potrčala dugim hodnikom dvorca, ulazeći u svaku sobu ne bi li otkrila odakle dolazi taj uznemireni glas koji joj se činio odnekud poznat. Zapalivši baklju, spustila se niz strme stepenice što su vodile do tamnice. Nije li neki zatvorenik slučajno zaboravljen, pitala se. Ali vrata svih ćelija bila su širom otvorena, a ćelije prazne. Upitala je usnulog čuvara je li možda čuo nečiji plač koji moli za slobodu. Kada je zbunjeno i pospano odmahnuo glavom, shvatila je da ga je samo ona čula.
Vratila se do svoje sobe, kad ponovo začu vapaj:”Oslobodi me! Zašto si tako okrutna? Zašto me ne oslobodiš?” Princeza se jako uznemirila. Istrčala je iz dvorca u šumu koja je bila obasjana mjesečinom. Nadala se da će možda taj glas utihnuti, ali dok je trčala neprestano ju je proganjao. Napokon, stigla je do ostatka ruševina nekog starog dvorca. Sva zadihana naslonila se na jedan od porušenih zidova i premorena zaspala.
Usnila je san.
Našla se u nekom velikom, ogromnom zamku vrlo neobičnog oblika. Izgledao je raskošno, s veličanstvenim kupolama koje su bile načinjene od čistog zlata. Čitav zamak bio je optočen biserima i dragim kamenjem. Imao je hodnike tako duge da im se nije vidjelo kraja i svi unutrašnji zidovi su bili obojeni veselim bojama. Otvorena kapija podsjećala je na širom otvorena usta, a neobično dugi hodnici na ruke i noge. Primijetila je kako zamak podsjeća na veoma lijepo ukrašeno ljudsko tijelo. Pomislila je da je to vrlo pogodno mjesto za nekoga tko traži utočiste… Neobične misli prolazile su joj glavom – zamak u obliku ljudskog tijela. Svašta! Neobično se osijećala. Najednom je začula jecaj. Ah, opet onaj poznati glas, ali sada puno tiši.
Napola šapućući zapomagao je: “Oslobodi me, molim te”. Osjetila je kao da je neka sila vuče duboko u unutrašnjost dvorca i našla se ispred dugih stepenica. Krenula je niz njih i isprva nije ništa vidjela, ali kasnije, kako se sve dublje spuštala, ugledala je neku svjetlost. Prišavši bliže spazi prelijepu djevojku kako sklupčana leži i jeca. Iako je princeza bila nenadmašno lijepa, ova je djevojka bila još nebrojeno puta ljepša. Ali u okovima. Izgledala je pomalo iscrpljena i tako tužna. Njezine nježne ruke bile su izranjavane od teških metalnih okova koji su je zarobili. Unatoč svemu tome, sva je blistala.
“Ali… ali šta ja mogu učiniti da te oslobodim”? – princeza upita.
I tada, potpuno šokirana, naglo se probudila. Svanulo je, sunce se već izdiglo visoko na horizontu. Uspravila se i sjela. Sve ju je žuljalo. Spavanje pod vedrim nebom na neudobnim, nepravilnim ruševinama nije baš spavanje na kakvo je jedna princeza navikla. Prisjećala se svih događaja proteklog dana… slavlje, glas, san… Kakvo se značenje krije iza toga što je proživjela? Što li je značio taj san? Osjećala se kao da je cijeli svoj dosadašnji život živjela u laži. Površno. Željela je nešto promijeniti. Ali što? Kako? Dok se osvrtala oko sebe, ugledala je nekog starca u podnožju šume. Bez razmišljanja, krenula je prema njemu. Kada se približila, vidjela je da je to neki mudrac koji sjedi i meditira. Odisao je takvim mirom, da je postala zaražena tim osjećajem koji je godio njenom srcu.
Neko ga je vrijeme promatrala, a onda mudrac otvori oči, pogleda je i reče: “Dobro došla, očekivao sam te. Znam da si čula glas, znam da tvoje biće plače. Ovdje sam kako bih ti pomogao da ga oslobodiš.” Pomalo ga je bojažljivo promatrala, ali nakon svega što je proživjela, nije imala što izgubiti. Postavila mu je samo jedno pitanje i kada je čula odgovor, bila je spremna da mu u potpunosti vjeruje.
Pitala ga je: “Tko si ti?”, a on je jednostavno odgovorio: “Ja znam tko sam i nemam sumnje u to, a jesi li ti spremna suočiti se sa sobom?”
Sa strepnjom u srcu, princeza je potvrdno klimnula glavom. Mudrac je krenuo, a ona ga je slijedila. Ubrzo su stigli do jezera. Tada joj je rekao: “Pogledaj u jezero.”
Nagnula se nad vodu i vidjela odraz vlastitog lica. Da. To je bilo njeno lice, ali je izgledalo arogantno. Bila je zbunjena i zapanjena. Mudrac ju je upitao: “Želiš li biti to?”
“Ne… ne želim!”
Mudrac je vrhom svog štapa dotaknuo površinu vode razlivši lice arogancije koje je nestajalo u koncentričnim krugovima kristalno čistog jezera. Princezine su se grudi stegle od boli, da bi već u sljedećem trenutku osjetila veliko olakšanje.
“Pogledaj ponovo, ” rekao je.
Princeza se nagnula i ugledala svoje lice, ali lice koje je odavalo zavist.
“Želiš li biti to?”
“Ne, ne želim… “,odvratila je i mudrac ga je otklonio.
“Ponovo pogledaj”.
Princeza je sada ugledala svoje lice koje je odavalo ljutnju, bijes. Oh, kada je vidjela kako to izgleda iz ove perspektive, ma koliko je ponekad mislila da postoji stvarni razlog za ljutnju, osjetila je gađenje.
“Želiš li biti to?”
“Ne!”, odgovorila je.
Toga dana, princeza je vidjela mnoga lica. Lice laži, straha, dvoličnosti, pohlepe, požude, netrpeljivosti… Svaki put kad bi mudrac otklonio neko od iluzornih lica, princeza bi unutar sebe osjetila kako popuštaju okovi lažne poistovjećenosti, a želja da spozna svoje pravo jastvo bila je sve veća i veća. Konačno, vrlo iscrpljena, rekla je: “Oh, kako je sve ovo grozno. Zar sam ja uistinu takva?”
Mudrac je svojim samilosnim pogledom prodirao duboko u njeno srce. Blago se smiješeći, rekao je: “Mislim da si spremna. Pogledaj još jednom”.
Princeza se nagnula nad vodu očekujuci da vidi još jedno od neprijatnih lica, slično onima do sada. Ali ovog je puta bila ugodno iznenađena. “Kako je lijepa! Pa to je zatočenica u prelijepom zamku iz mog sna!”
Mudrac je nježnim glasom odvratio: “To je ustvari tvoje istinsko biće.”
“Ali ja… ja nisam tako lijepa”, rekla je dodirnuvši rukom obraz. I zaista, isti se pokret odrazio na površini jezera.
“Kad skinemo sve maske egoizma, naše biće će zasjati punim sjajem.”, rekao je mudrac.
“Molim te, obećaj mi da nikada neću izgubiti svoju izvornu ljepotu koju si mi milostivo povratio”, uzvrati princeza.
Ali, odgovora nije bilo.
Mudrac je u tišini ustao i polako krenuo prema šumi. Gledala je za njim, nesigurna što osjeća. Kad joj se izgubio iz vida, zavapila je za njim: “Molim te, ne napuštaj me! Ne znam hoću li uspjeti sama”. Nepomično je gledala u njegovom pravcu.
Najednom je čula mudračev umirujući glas: “Ne brini, dijete moje. Budeš li samo svakodnevno pokušavala održati svoju duhovnu čistoću, nikada nećeš biti dotaknuta iluzijama ovoga svijeta.”
