Mi nismo bića građena od materije

Život je ono što je trajno. Život je ono što neprestano prkosi svim ograničenjima vremena, fenomen koji opstaje unatoč svim univerzalnim zakonima. On je uvijek konstanta iako se materija kroz koju komunicira neprestano obnavlja i mijenja. Budalasto je zaključiti da smo mi samo bića građena od materije. Mi smo poput rijeke koja teče i pronalazi svoj put kroz prostor i vrijeme. Stvarna esencija našeg postojanja nastavlja čak i kad se sva materija raspadne.

Prsti kojima je ovaj tekst napisan neprestano mijenjaju svoje stanice od samog početka života. Svake minute, milijuni stanica umiru i bivaju zamijenjene novima u našim tijelima, a “svjedok” tih promjena ostaje isti, kao što rijeka ostaje rijeka iako neprestano svježa voda teče kroz njeno korito.

Budalasto je zaključiti da smo mi samo bića građena od materije. Mi smo poput rijeke koja teče i pronalazi svoj put kroz prostor i vrijeme. Stvarna esencija našeg postojanja nastavlja čak i kad se sva materija raspadne.

Francuski pjesnik Victor Hugo je jednom rekao: “Ima jedan prizor koji je veći od mora, to je nebo; ima jedan prizor koji je veći od neba; to je ljudska duša.”

Dok je Francuski mistik Teilhard de Chardin rekao: “Mi nismo ljudska bića s duhovnim iskustvima. Mi smo duhovna bića koja prolaze kroz materijalno iskustvo.”

Koliko toga mi zapravo razumijemo iz ove jednostavne izjave. Imamo li mi dušu ili mi jesmo duša. Koja je priroda duha ili duše? Je li ona vječna? Je li ona poput nekog duha? Je li ona dio mentalne platforme?

Povijest (i sadašnjost) je prepuna mišljenja o ovoj uzvišenoj temi. Grčki je filozof Epictetus jednostavno i indeferentno izjavio: “Ti si mala duša koja unaokolo šeta svoj leš.”, dok je s druge strane britanski pjesnik Lord Byron, iako je vjerovao u reinkarnaciju, rekao: “Mi svakako imamo dušu, ali kako je ona postala zatočena u tijelu je iznad moje mogućnosti maštanja. Samo znam, da kad moja duša jednom izađe, neću bez borbe pristati na to da ponovo uđe u neko drugo tijelo.”

Razmišljanje da smo na neki način bili prisiljeni prihvatiti neko tijelo, je ono što ljudima nije baš ugodno čuti i zbog čega odbacuju ideju da su nešto različito od fizičkog. Takvi ljudi preferiraju živjeti u neznanju o duši i poput djece kojima su uskraćeni slatkiši, odbijaju cjelokupni koncept, poput koncepta “kiselog grožđa” u Ezopovoj basni o lisici i grožđu. Naime, lisica, videći grožđe na jednoj visokoj lozi, pokuša ga na sve načine dohvatiti. Nikako nije mogla doći do njega. Nakon što je sve bez uspjeha probala, okrene se i ode govoreći: “Ionako ništa ne valja. Još je kiselo. Trnu zubi od njega.”

Vjerovali ili ne u duh ili dušu, ne možemo zanemariti činjenicu da znanstvenici nikada nisu bili u stanju stvoriti život u laboratoriju. Očito je da nešto nedostaje iz mrtvog tijela, a do danas znanost nije uspjela identificirati što je to, a vrlo je vjerovatno da nikada ni neće.

Voltaire je empatično izjavio kako empirijsko prilaženje u otkrivanju duše nikada neće uspjeti: “Ni tisuće metafizičkih knjiga nas neće naučiti o prirodi duše.”

“Proof of Heaven”

Ipak, bivši neurokirurg Dr. Eben Alexander ima puno toga za reći u svojoj novoj knjizi “Proof of Heaven.” Prije nego je napisao ovu knjigu, Dr. Alexander je cijeli život bio znanstvenik-skeptik. Nije vjerovao u svijest, slobodnu volju ili u postojanje nefizičkog duha, već se čvrsto držao uvjerenja kako je svijest ili svjesnost samo iluzija koju kreira biokemijska funkcija mozga. Ali dogodilo mu se nešto što mu je dramatično preokrenulo pogled na svijet.

Sve je počelo kada je bakterija e.coli inficirala njegovu leđnu moždinu i ovojnicu mozga. Bakterija se počela hraniti njegovim mozgom, što je rezultiralo nasilnim napadajima, vrištanjem, grčenjem mišića i u konačnici je uslijedila koma s mrtvim mozgom. Za vrijeme ovog komatoznog stanja, Dr. Alexander nije pokazivao nikakve znakove viših moždanih aktivnosti i bio je održavan na životu s respiratorom i intravenoznim tekućinama.

Statistika govori kako je stopa smrtnosti ljudi čiji je mozak zahvaćen bakterijom e.coli 97%, tako da su mu davali malo nade za preživljavanje.

Ali nešto se izvanredno dogodilo za vrijeme njegove izgledne “smrtne kazne”. Umjesto da je iskusio tamu u sedmodnevnom periodu bez svijesti, nekoć hard-core znanstvenik-skeptik je iskusio jasnu i ogromnu ekspanziju svoje svijesti u “životu nakon smrti.” Čudom, ili božjom rukom, Dr. Alexander je ozdravio i povratio normalno funkcioniranje mozga te je mogao svoje iskustvo pretočiti u riječi. U knjizi “Proof Of Heaven” opisani su nevjerojatni detalji njegovog izvantjelesnog iskustva.

Opisuje da je njegovo iskustvo nakon smrti bilo tako stvarno i prodorno da se iskustvo ljudskog života na Zemlji činilo poput nekog sna. Također je podijelio da nakon smrti – vrijeme ne postoji, ljubav je tkivo samog postojanja, komunikacija je telepatska, a zvuk OM je ono što je čuo nakon izlaska iz kome.

Paul Rodney Turner