Nesvjesni zadatak uma jest da sve pokušava pretvoriti u monotoniju. Upravo to je razlog zbog koje je se niti ne možemo riješiti baš tako lako. Ali ako otvorimo svoje srce i damo mu jednaku važnost kao i svom umu, to je prostor gdje nastaju nijanse. I onda nema monotonije. Ako i dođe do promjene, s takvim pristupom ulazimo u neku sasvim novu stvarnost. A ne istu stvarnost s drugim izvanjskim okolnostima.
Ne bih željela ulaziti u neke pretjerane definicije. Nema niti potrebe. Nisam stručnjak za to. A nije mi to ni cilj. Za početak želim samo oživjeti osobni doživljaj te riječi. A on glasi: nepostojanje raznolikosti nijansi u odnosu na bilo što u životu. Upravo zato, monotoniju sam često znala vidjeti kao jednu jako ubojitu zvijer.
Naravno da, kao i svi, imam svoju rutine. Neke ponavljam svakodnevno. A neke rjeđe. Neke su zdrave, a neke malo manje.
Neke trenutno nikako ne mogu izbjeći (čitaj: fiksno radno vrijeme), a neke ni pod koju cijenu ne želim izbjeći (čitaj: mindfulness trening). Međutim, nije mi namjera poticati razmišljanje o rutinama. Namjera mi je potaknuti razmišljanje o akordima, ritmu pokreta, harmonijama boja, puzliranju riječi, mreškanju, podrhtavanju, promjeni.
O kojem god aspektu života da pričamo, jednolično ponavljanje bilo čega, bez nijansi, dovodi do monotonije. Monotonija do gubitka volje. Gubitak volje do gubitka životne energije. Gubitak životne energije do laganog, neprimjetnog umiranja.
Često se kao najlakši put za izbjeći monotoniju čini bijeg od ponavljajućih stvari. Ali to je samo začarani krug unutar iste dimenzije. Vrlo brzo i ta, na prvi pogled, predivna promjena dovest će do monotonije i to monotonije iste vrste ako ne još i gore.
Razlog leži u tome što uzrok monotonije vidimo u samo u onom izvana što kontinuirano postoji u našem životu. Poslu, partneru, mjestu življenja i da ne nabrajam dalje.
Previše smo u umu. Nesvjesni da njegov zadatak, kako bi nam pojednostavio stvari, jest da sve pokušava pretvoriti u monotoniju. Upravo to je razlog zbog koje je se niti ne možemo riješiti baš tako lako. Da, previše smo u umu.
Ali ako otvorimo svoje srce i damo mu jednaku važnost kao i svom umu, to je prostor gdje nastaju nijanse. I onda nema monotonije. Ako i dođe do promjene, s takvim pristupom ulazimo u neku sasvim novu stvarnost. A ne istu stvarnost s drugim izvanjskim okolnostima.
Upravo zato želim te pozvati da otvoriš svoje srce i daš si priliku da iskusiš sve moguće nijanse onoga što ti u životu postoji. Da istražiš svoje nove perspektive onoga što već imaš u životu. A tek onda kreni dalje. Jer ako ne pomakneš svoju perspektivu, nema ni nove stvarnosti.
Moj zaključak na kraju je da monotonija ipak nije ubojita zvijer od koje treba bježati. Monotonija ti čak naprotiv može biti veliki prijatelj.
Dovoljno je da najprije sebe upitaš i iskreno si odgovoriš je li uistinu monotonija uzrok pada tvoje životne energije. Tako ćeš darovati sama/sam sebi predivan osobni izazov.
Otvorit ćeš prostor za neke nove razine sebe. Povezat ćeš se bolje sa sobom. Postići ćeš promjenu u sebi.
Ta promjena može donijeti promjenu izvana. Ako ju donese, ona će ti darovati jako puno. Imaj na umu da je isto tako moguće da tvoja promjena ne donese promjenu izvana. Ali to će ti također donijeti jako puno.
Jer tada ćeš stvarno moći iskreno zahvaliti svemu i krenuti u miru dalje. Tek tada bit ćeš potpuno spremna/spreman za novu razinu stvarnosti. Koja te raširenih ruku čeka.
Lea Fadljević, Centar Essentia,www.centar-essentia.com
