Potenciranjem znanosti u globalnom smislu, isključivši iz igre druge aspekte i oblike proučavanja, nepovratno gubimo ljudske vrijednosti i etičke standarde. Nekada su se u prošlosti znanost i religija smatrali medusobno povezanim, no vremenom one su postale sukobljene i dijametralno suprotne u svojim bazičnim interesima. Albert Einstein je izjavio da je znanost bez religije hroma, a religija bez znanosti slijepa.

Danas, u suvremenom dobu, taj antagonizam je na žalost, očigledniji nego ikada. Prije pedesetak godina jedna grupa znanstvenika sa Sveučilišta Harvard prišla je grupi teologa u nadi da će s njima ostvariti odredeni dijalog. Medutim, teolozi su ih odbili s obrazloženjem kako znanost nema nikakvih zajedničkih dodirnih točaka s religijom, te da je stoga ona ne može ocjenjivati, kritizirati niti komentirati. Kao još jednu potvrdu svog odbijanja, teolozi su iznijeli tvrdnju kako se po njima religija bavi proučavanjem esencijainih odlika života. Ona se bavi ljudskim nadanjim, strahovima i aspiracijama, dok se znanost bavi samo sporednim stvarima.

Jednom je Fritjof Capra u svojoj knjizi “Tao of physics” rekao: “Ja vjerujem da u stvarnosti znanost nadopunjuje jedno od najvažnijih pitanja kojim se bavi religija, no moram napomenuti da se to odnosi na neinstitucionaliziranu religiju, a ne na religiju u njenom generalnom shvaćanju.”

U muzeju umjetnosti u Bostonu, Museum of fine arts, na slici poznatog slikara Paula Gaugina je napisano: “Odakle smo došli? Tko smo mi? Gdje ćemo otići? ” Ovo su svakako pitanja koja su jednako važna i znanosti i religiji. Tako jednom prilikom, poznati nobelovac i fizičar George Wald je rekao kako svatko tko pokušava pronaći odgovore na ovakva pitanja mora biti duboko religiozna osoba. Albert Einstein je izjavio da je znanost bez religije hroma, a religija bez znanosti slijepa.

Posljednjih stoljeća svjedoci smo naglog i eksplozivnog razvoja materijalne tehnologije, no na žalost moramo se složiti da su ljudske etičke i spiritualne vrijednosti umnogome zapostavljene. Takva neuravnoteženost, dovodi do velike destabilizacije i  prijeti čak uništiti ljudsku civilizaciju. Svakodnevnim životom danas dominiraju prolazne vrijednosti koje pokušavaju potisnuti spiritualne principe. No, upravo takav odnos je uzrok fundamentalne krize vrijednosti koja je vidljiva u svim aspektima života, stvarajući na taj način nepodnošljivu tenziju u ekonomiji, društvu, politici itd.

Znanost je svakako namijenjena za dobrobit čovječanstvu na svim poljima. Ipak, s druge strane, ona proizvodi kontra efekte svojom industrijskom tehnologijom, prijeteći nam sa svih strana zagađivanjem prirode, eksploatacijom njenih ljepota, pa čak i nuklearnim ratom. To je dokaz koji ide u prilog zaključku kako potenciranjem znanosti u globalnom smislu, isključivši iz igre druge aspekte i oblike proučavanja, nepovratno gubimo ljudske vrijednosti i etičke standarde.

Potpun i balansirani život nije sadržan samo u ekspandiranju izvanjskih kvaliteta življenja koje potencira znanost. On se pronalazi u mnogo važnijem aspektu koji se temelji na prakticiranju spiritualnih sadržaja. To je upravo ono što rasvijetljuje unutarnje predjele ljudske psihe, pomažući tako našem individualnom razvoju koji će nas zasigurno dovesti do zdravijeg i uzvišenijeg načina života. Zanemarujući spiritualne vrijednosti, mi smo se prisiljeni predati prolaznim materijalnim vrijednostima koje osiromašuju i otupljuju našu svjesnost.

Ovakva situacija zahtijeva nužnu pozornost svih svjetskih intelektualno raspoloživih snaga: znanstvenika, filozofa, prosvjetnih djelatnika i društvenih lidera. Karcenogena bolest već uništava svijet i zato je potrebno urgentno pronaći njen uzrok i otkloniti taj korijen problema. Razumljivo je da u tom važnom zadatku racionalne metode prirodnih znanosti ne smiju ostati jedino sredstvo za postizanja tog cilja. One moraju biti ujedinjene s jednim ozbiljnim sudjelovanjem spiritualne prakse i znanja.

Ubrzani napredak suvremene znanosti, koji se ogleda u oslobadanju ogromne energije u atomima i proizvodnji atomskog i nuklearnog naoružanja, doveo nas je do velikih uništenja kojima je podvrgnuto današnje čovječanstvo. Dakle, upravo tu religija postaje relevantna i prijeko potrebna, budući da znanost više nije sposobna odvagnuti i povući crtu između pravilnog i pogrešnog djelovanja. Stvarajući novu destruktivnu snagu, znanost sve više gubi čistoću svojih motiva i ciljeva. Dakle, sinteza je prijeko potrebna kako bi uzdigla čovječanstvo do viših razina svjesnosti. Čovjek posjeduje u sebi mnoštvo kvaliteta kao što su samilost, prijateljstvo, ljubav, suosjećanje s unesrećenima, želju za umjetnošću itd. Sama ljudska psiha je tako osjetljiva i rafinirana.

Iz prošlosti možemo spomenuti neke religiozne znanstvenike poput Ruđera Boškovića, Newtona, Paustera, Einsteina itd., koji nisu samo vršili znanstvena istraživanja, nego su istovremeno i prihvaćali one nespoznatljive prirodne fenomene koji su ostajali izvan domašaja bilo kakve znanstvene analize priznavajući ih kao kreacije Boga.

Što je dakle to, što može povezati vječne poruke religije sa svijetom znanosti? Kada govorimo o religiji, pri tome mislimo na veliku ujedinjujuću snagu izvan zemljopisnih i ostalih barijera, snagu koja ujedinjuje čovječanstvo, ona mu pokazuje unutarnju snagu i način kako bi svaki pripadajući pojedinac unutar njega dostigao svoju pripadajuću duhovnu dimenziju. Gledati unutar sebe znači otkriti svoju neuništivu univerzalnu pripadnost svijetu i svemiru, što nas na kraju neminovno dovodi do otkrivanja sveprožimajućeg Božjeg prisustva.

Tu unutarnju snagu religije treba prenijeti i na znanost. Primjerena ilustracija pomirenja religije i znanosti je primjer Max Borna koji je izjavio kako on vidi Stvoritelja dok proučava atome. “Naši napori trebaju biti usmjereni u tom pravcu da bi se svijetu otkrile prave vrijednosti znanosti i religije. To će biti moguće postići samo ukoliko pronađemo pravi balans između ove dvije istine”. Ovo su riječi Wernera Heisenberga iz njegove knjige “Fizikalna koncepcija prirode”.

Njegova Svetost, Dalai Lama je također rekao da su točka u kojoj se dodiruju znanost i religija svakako um i svjesnost i da ih treba nužno uključiti u spasenje čovječanstva: “U prirodi je sve povezano i međusobno zavisno, i zato postati ekspert u jednoj stvari zanemarujući drugu, neće nas dovesti željenom cilju”.

Svjedoci smo danas mnogobrojnih istraživanja koja se bave proučavanjem materije i materijalnih fizičkih zakona. Međutim, adekvatnim proučavanjem prirode svjesnosti možemo pomoći razvijanju naše unutarnje dimenzije, što će zasigurno probuditi u nama osjećaj univerzalne odgovornosti na svim poljima i aspektima ljudskog društva. Taj osjećaj će biti prisutan u zakonu, znanosti, medicini, politici itd. i tako će postati istinski uzrok sreće i blagostanja u današnjoj civilizaciji.

U “Bhagavad-giti”, cvijetu vedskoga znanja iz Indije, mi pronalazimo iscrpne opise o svjesnosti, umu i njihovoj pravilnoj upotrebi, o zakonima materijalnog svijeta, o živim bićima, Apsolutnoj Istini i njenoj Božanskoj Osobnosti. O tome nam govore i ostale religiozne tradicije.