Foto: pixabay.com



Jedna kratka šala ide otprilike ovako: pitaju dječaka: “Kad jedan čovjek ima samo jednu ženu, i obrnuto, kako se to zove?” Dječak odgovara: “Monotonija!”

Humor koji proizlazi iz ovog odgovora temelji se prije svega na zvukovnoj i ritmičkoj asocijaciji između monotonije i monogamije, što onda podrazumijeva da je monogamija – monotona. Da je dosadno i jednolično proživjeti život s jednom osobom. Da je mijenjanje partnera rešenje za bračnu dosadu, neprijateljicu strasti i uzbuđenja (koji su današnjoj generaciji postali jedini temelj i smisao braka), bilo kroz više brakova ili “usput” ili bez bračne “stege”.

Za razliku od monogamije, koja je i dan-danas, bez obzira na vjekovno prešutno, a potom otvoreno toleriranje preljubništva, norma zapadnog zakonodavstva, monotonija je pojam sasvim negativnog prizvuka. Podrazumijeva jednoličnost, dosadu, nedostatak raznovrsnosti, boje i dinamičnosti.

Monotonija je u suvremenom društvu postala ozbiljan problem mnogih ljudi. Ona im oduzima oduševljenje i zadovoljstvo čak i kada rade nešto što inače vole. I najveći ljubitelji slatkiša pobunili bi se kada bi nekoliko dana jeli samo svoju omiljenu poslasticu. Tako je jedna javna osoba izjavila da čokoladu “ne podnosi” jer joj je, kao djetetu, baka svakodnevno donosila polomljene table iz tvornice čokolade u kojoj je radila.

Ima li ijedne lijepe i drage stvari na svijetu koja se ljudskom srcu s vremenom ne bi ogadila? Uključujući i drage ljude? Ovo pitanje, nažalost, nije bez temelja.

Ukus slobode

Jedan klasičan i izrazit primjer pronalazimo u izlasku židovskog naroda iz ropstva, opisanom u Bibliji (od 2. do kraja 5. knjige Mojsijeve). Bježeći iz Egipta u kojem su bili robovi, “stvari koje govore”, Židovi su, na svom putu do Obećane zemlje (Hanana), dospjeli u Arabijsku pustinju, mjesto “gdje se ne živi” (Psalam 107:4).

Pa ipak, u toj i takvoj pustinji, za sve vrijeme lutanja, koje će potrajati 40 dugih godina, neće im ponestati ni vode ni hrane. Pustinja je za njih bila rajski vrt jer je Bog išao pred njima. Tu voda izbija iz ljutog kamena, a s neba 40 godina pada tzv. mana, “anđeoski kruh”, koji nema sedam kora, za koji se ne mora raditi, koji se dobiva besplatno i bez muke, kao dar. I tako svakoga jutra – treba ga samo skupiti i jesti.

Iako su, dakle, hranu dobivali s neba, od samog Boga, a bez znoja i truda, ipak su poslije nekog vremena mnogi počeli vikati i žaliti se: “Jer nema ni kruha ni vode, a ovaj se nikakvi kruh već ogadio duši našoj” (4. Mojsijeva 21:5). Čeznu za egipatskim jelovnikom: “Opomenusmo se riba što jeđasmo u Misiru [Egiptu] zabadava, i krastavaca i dinja i luka crnoga i bijeloga. A sad posahnu duša naša, nema ništa osim mane pred očima našima.” (4. Mojsijeva 11:5,6) “[…] kamo da smo pomrli od ruke Gospodnje u zemlji Misirskoj, kad sjedašmo kod lonaca s mesom i jeđasmo kruha u izobilju!” (2. Mojsijeva 16:3).



Jesu li zaista sve to imali na raspolaganju u zemlji svog ropstva ili im je pustinja otvorila apetit?

Tako ovi fizički slobodni ljudi, ali duhom i dalje robovi Egipta, više vole biti robovi koji jedu raznoliku hranu, nego slobodni ljudi koji se jednolično hrane. Mana je, doduše, bila svojevrsna “prijelazna” hrana na putu u Obećanu zemlju, “izobilnu pšenicom i ječmom i vinovom lozom i smokvama i šipcima, zemlju izobilnu maslinom, od koje biva ulje, i medom; u zemlju gdje nećeš sirotinjski jesti kruha, gdje ti neće ništa nedostajati […]” (5. Mojsijeva 8:8-9).

Prisjećamo se la Fontaineove basne o dva psa. Jedan je divlji pas, vječito gladan, koji sa zavišću promatra psa čuvara ispred jedne kuće, ugojenog i jakog. Ovaj se hvali “divljaku” kako mu je život lijep, kako dobro jede s gospodarove trpeze. Međutim, divlji pas primjećuje dubok trag ogrlice na vratu ovog sretnika, i gladan, ali sretan što je slobodan, vraća se nazad u šumu. Većina ljudi ne razmišlja kao la Fontaineov divlji pas. Oni više vole ogrlicu i lanac, ukoliko ide uz ostatke pečenog mesa.

U Matrixu braće Wachowski, ove posljednje predstavlja Cypher, jedan od oslobođenih ljudi koji su izašli iz virtualnog svijeta Matrixa; on je nezadovoljan svojom slobodom, koja podrazumijeva svijest o sivoj stvarnosti uništene planete, neprestanu opasnost da ih Matrix otkrije i uništi, oskudnu i bezukusnu hranu, odricanje i disciplinu. S druge strane, ljudi koji žive priključeni na računalo, u nestvarnom svijetu koji njihovom mozgu dočarava Matrix, doživljavaju senzacije svih vrsta i uživaju u tom umjetnom raju.

Iako svjestan da je život u Matrixu samo proizvod stimulacije moždanih centara, Cypher ne može podnijeti spartanski život u stravično razorenom i ružnom svijetu – tu “slobodu u pustinji” – i odlučuje se vratiti u Matrix, da bude “rob u Egiptu”. U jednoj od ključnih scena, dok u virtualnom restoranu sa zadovoljstvom večera s agentom Matrixa, on kao da ponavlja riječi mase Židova  u pustinji:

“Ja znam da ovo jelo ne postoji; znam da mi, kada ga stavim u usta, Matrix kaže da je sočno i ukusno […] Poslije devet godina, znate li što sam shvatio? Neznanje je pravi blagoslov. Ne želim se sjećati ničega, ničega [tj. kakva je stvarnost izvan Matrixa – prim. aut.].” Drugim riječima, vratite me u Matrix, jer što mi vrijedi sloboda kad se moram odricati? Bolje je biti rob koji jede s bogate trpeze gospodara, nego slobodnjak koji živi od kruha i vode.

Ne podsjeća li nas to na ekonomsko-političku strategiju mnogih ljudi i državnika danas? Ne podsjeća li nas to i na način razmišljanja ovisnika od zabavnih TV emisija, zabava, seksa, narkotika, ekstremnih sportova? Je li život sam po sebi toliko prazan, jednoličan i dosadan da je neophodno traganje za uzbuđenjem po svaku cijenu?

Monotonija vrlo lako nastupi i onda kada se nešto lijepo i dobro ponavlja duže vrijeme, tako da čula otupe i pravi ukus stvari se izgubi. Međutim, u vanrednim uvjetima, svaka stvar ponovo dobiva svoj pravi ukus.

Iako su nebo i zemlja ispunjeni prekrasnim, raznolikim i upečatljivim prizorima i fenomenima poput aurore borealis, izlazaka i zalazaka sunca, vodopada i brzaka, jata ptica, morskih valova i gromova, čak i promatranje pravilne smjene prirodnih pojava može stvoriti osjećaj mučnine zbog monotonije:

“Naraštaj jedan odlazi i drugi dolazi, a zemlja stoji uvijek. Sunce izlazi i zalazi, i opet hiti na mjesto svoje odakle izlazi. […] Sve rijeke teku u more, i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da opet teku. Sve je mučno, da čovjek ne može iskazati; oko se ne može nagledati, niti se uho može naslušati. Što je bilo to će biti, što se činilo, to će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.” (Propovednik 1:4-9)



Skrivena moć obiteljske monotonije

Prvi vanjski uvjet za pojavu osjećaja monotonije jest dakle dugotrajno ponavljanje sadržaja, čak i kad su ti sadržaji sami po sebi upečatljivi i lijepi, što stvara dojam da se zapravo ništa ne mijenja i da je uvijek sve isto.

Zamislimo da su mladić i djevojka stupili u brak, iz ljubavi. Uživali su u vremenu upoznavanja, u pažnji i zadovoljstvima koje donosi svaki susret. Doduše, posljednjih desetljeća i zaljubljeni i ljubavnici postali su zahtjevni, očekujući da svaki susret bude pun uzbuđenja, da partner bude kreativan i neumoran u izmišljanju zadovoljstava i zabava kojima će ih iznenaditi.

Nije više dovoljno biti zajedno, kao da već sama ta činjenica nije čarobni izvor uživanja i čiste radosti o kojima su ispjevane tolike pjesme. Sada je potrebno više od toga; ljubavna sreća sada zahtjeva rekvizite, pomoćna sredstva, scenu, kostime i šminku. Puka blizina osobe koju volimo kao da se podrazumijeva. Potrebna je predstava da druženje ne postane banalno i monotono.

I onda – brak. U prvo vrijeme, promjene koje zajednički život podrazumijeva – sva ta energija i kreativnost uloženi u stvaranje onog što polako postaje obitelj – zadovoljavaju potrebu za novim i različitim. Međutim, i on i ona neizbježno će se umoriti od te vrste kreativnosti. Prije ili kasnije, moraju se ponavljati. Prije ili kasnije, dani će početi sličiti jedan na drugi pa čak ni vikendom neće uvijek biti snage za izvanredan i neponovljiv provod.

Što ako, pretpostavimo, muž ženi uvijek kupuje isto cvijeće – vrlo lijepo cvijeće – s istom porukom na buketu? Bi li joj dosadilo da na poruci čita uvijek iste riječi ljubavi? Bi li posumnjala u njih zato što se ponavljaju? Bi li podcijenila taj buket? Bi li mu se radovala kao kad ga je dobila prvi put? Bi li imala na umu da tolikim drugim ženama nema tko kupiti cvijeće?

Bi li pomalo počela da taj stvarni trud svog muža – da se sjeti da joj kupi cvijeće, da misli na nešto što njemu samom nije važno, i da poželi da je usreći na taj način – doživljava upravo suprotno – kao dokaz ravnodušnosti i nemara jer su joj se te ruže/gladiole/orhideje smučile? Gle tužnog i nepravednog paradoksa! A onda u njihov život ulazi dijete, kroz porođaj koji ne dozvoljava dosađivanje i odsutnost. Kada se dijete rodi, zauvijek prestaje vrijeme okrenutosti roditelja samom sebi.

Nije li dijete najljepši lijek protiv monotonije? Zar njegova dinamičnost ne razbija monotoniju u životu njegovih roditelja? Promjena koja je nastupila djetetovim rođenjem zaista je nagla i neumoljiva: u prvo vrijeme poslije porođaja, 24 sata se dijele, više-manje, na dojenje, presvlačenje i spavanje. Žena je željna sna i predaha, ali beba joj neće izaći u susret: neumoljivim plačem zahtjeva svoje, i majka se bori da isprati naporni ritam koji njenu snagu iscrpljuje do krajnjih granica izdržljivosti.

Nastupaju tako dani u kojima žena počinje posrtati u jednoličnoj smjeni dana i noći, a “treće stanje” pojačava osjećaj zamora i nezadovoljstva. Postporođajna depresija može samo doliti ulje na vatru.

Na taj način, iako prolaze kroz zaista najuzbudljiviji i najčudesniji period svog života, kada se neizmjerno mnogo toga neprestano mijenja u djetetu i oko njega, a čudesa života neprestano otkrivaju majčinim očima, mnoge će se žene čak osjetiti poniženima i podcijenjenima što im se život sveo na dojenje, mijenjanje pelena, kupanje djeteta i redovne obroke da bi imale mlijeka.

Usput, slično se osjećaju i milijuni roditelja, uglavnom majki, koje dobar dio svog dana provode obavljajući kućne poslove, a da posle sveg tog rada i truda začas nestane svaki dokaz da su nešto radile – uglavnom u stomacima ukućana, koji je ne hvale jer se sav taj rad podrazumijeva. Ne treba stoga osuditi žene koje čeznu da se zaposle i da ne budu samo domaćice. Treba tim više razumjeti i one nezaposlene muškarce koje izjeda osjećaj beskorisnosti iako su rođeni da budu heroji života.



Tako i u braku i majčinstvu neminovno nastupa monotonija, smjena dana i noći, tjedana i mjeseci. Monotonija nastupa za one koji, metaforički rečeno, zbog općeg zelenila šume gube iz vida igru svjetlosti u lišću i po kori drveća. Za one koji podcjenjuju sve te čarobne djeliće običnog ljudskog života samo zato što se ponavljaju.

Dok tone u monotoniju obiteljskog života, žena je u velikoj opasnosti da izgubi zadovoljstvo “kraljice doma”, i da klizi po površini života, umjesto da uroni u nj i bude sretna. Nerijetko, upravo ta “prizemnost” dječjih osnovnih potreba zakloni ženinom oku sva čudesa materinstva. Jedna od najvećih pogrešaka koju brižne majke tada mogu učiniti jest da, gledajući u bočice i pelene, ne gledaju u dijete!

One time propuštaju cijelim svojim bićem uživati u činjenici da im je dijete svaki dan drugačije – da polako, a zapravo vrlo brzo u prvih nekoliko godina, mali čovjek raste i mijenja se. To najbolje znaju roditelji kojima je ta monotonija uskraćena, i koji, iz bilo kog razloga, ne žive zajedno sa svojom djecom.

Možda je jedna od najvećih grešaka roditeljstva u tome da propuštamo uživati u svakom taktu te neponovljive simfonije života i ljubavi. U prividnoj monotoniji djetinjeg odrastanja. Ako majci svaki dan izgleda isti, ona može previdjeti da njeno dijete raste i mijenja se čak i kad ona to ne primjećuje. Dok odlaze ostavljajući za sobom prazne tanjure i prljavo rublje, djeca se iz dana u dan vraćaju drugačija, i, dok trepnemo, odlaze iz kuće kao ljudi.

Zapravo, svojevrsna monotonija predstavlja dobar okvir za odrastanje djeteta. Štoviše, mnogi iskusni odgojitelji smatraju da je najbolja atmosfera za odrastanje – monotona. Drugim riječima, pravilna, mirna, bez stresova; ne kaotična, neujednačena i nepredvidiva, što onemogućuje dijete da stvori navike, da stekne određeni ritam života, i pravilno i uredno spava, ustaje, jede ili uči. Ne reče li jedan veliki državnik da ruka koja ljulja kolijevku pokreće svijet?

A ljuljanje kolijevke je izrazito monotono, kao udarci metronoma. Majčino kuhanje i pranje, očev rad i zalaganje, dani u sedmici, vikendi, jutra i večeri, ljetovanja i zimovanja, rođendani i godišnjice, škola i kuća – upravo svojim ponavljanjem djetetu stvaraju osjećaj reda i sigurnosti. Monotono? Da – i zdravo.

Adolescentsko otimanje iz obiteljske sredine i poretka ruši monotoniju u kojoj su rasli. To nas podsjeća na polijetanje svemirskih letjelica: potporna konstrukcija se odvaja od rakete i prepušta je letu. Mladima je dosta kuće u kojoj se uvijek jedu ista jela, pričaju iste priče, ustaje i liježe u isto vrijeme. Dosta im je roditelja, njihovih priča i savjeta, svega onoga što je do jučer bio nezaobilazan dio njihovog djetinjstva. Kojeg god filma da se sjetite, u njemu su roditelji predstavljeni kao staromodni, dosadni, kruti, ograničeni i nesposobni razumjeti svoju djecu.

Poruka svih tih ostvarenja jest da djeca znaju bolje, i da roditelje ne trebaju pitati kako treba živjeti – jer, poručuju nam suvremeni filmovi i muzika, djeca to znaju bolje od roditelja. Međutim, odbacujući kućni poredak, koji će drugi poredak usvojiti? Možda nijedan? Opća epidemija “dosađivanja” sve ranije osvaja nove generacije. Ona je dokaz da je, prije nego što se otisnemo u slobodan život, tu slobodu potrebno osmisliti, uobličiti, da se ne bi izopačila u ispraznost i besmisao.

Sve boje svijeta

U filmu Čelične magnolije, profesionalna kozmetičarka usađuje novoj radnici u salonu lozinku svog posla: “Prirodna ljepota ne postoji, zapamti to.” Vrlo često ljudi razmišljaju na sličan način: da prirodno nije lijepo samo po sebi. Da su i ljudi i sve oko njih sami po sebi banalni, bljedunjavi i nezanimljivi, i da ih je potrebno “šminkati” da bi nas mogli usrećiti.

Mediji to urezuju u umove svih generacija – tinejdžera, mladih majki, dugogodišnjih bračnih parova, radnika i službenika umornih od posla, usamljenih penzionera. Kakve li opake laži!



Ljudi ne primjećuju dolazak proljeća i ne raduju mu se, ne sjete se podignuti pogled ka nebu, ili čak ustati dovoljno rano da vide boje zore. Prolaze kroz park, ali ne vide ptice i cvijeće. Sve je manje onih koji uživaju u obećanjima jutra i večeri. Zastanite ponekad i pogledajte oko sebe: jeste li podcijenili svoju sreću? Ili, kao što je primijetio Duško Radović, vašu sreću više prepoznaju i priželjkuju drugi, koji vam na tome zavide, dok je vi i ne vidite?

Je li nam je život monoton? Posao? Brak? Prijateljstvo? Školovanje?

Ponavljanje je samo po sebi zamorno za čovjeka. Ne želimo poricati postojanje monotonije, ali zar ona ne proistječe i iz načina na koji opažamo svijet?

Promijenimo na trenutak perspektivu, i razmišljajmo o povijesnim promjenama. Najmoćnije, najtrajnije i najdjelotvornije promjene na svijetu ostvarene su polako, neprimjetno i monotono. Nasuprot njima, revolucije su često propadale isto onako naglo kao što su izbijale. Ljubavi koje bi strasno buknule naglo bi se i ugasile. Genijalne ideje neće postati stvarnost ukoliko njihovi začetnici nisu ustrajni i strpljivi da ih pretoče u djela.

Ljubavnici željni avanture i adrenalina uglavnom ne znaju ostati zajedno kad ponestane snage i mašte da zabavljaju jedno drugo. Gledajući na jednom općem planu, moć tajnih organizacija sastoji se u njihovoj diskreciji i ravnomjernosti njihovog djelovanja. Monotonija čini njihove poteze neprimjetnim, iako se zapravo stalno događaju. Pred tromim čulima, jednolično se i ne opaža.

Prije ili kasnije, svi mi postanemo obični i počinjemo se ponavljati. Stoga je važno da uspijemo biti obični, a da život ipak ne izgubi svoju ljepotu i smisao za nas i one koji su sa nama.

Raznobojno tkanje života

Tehnika mozaika, popularna i cijenjena u nekim prohujalim vremenima, čini se tako uzaludnom u vremenu fotografije, tapeta i postera. Koliko je vremena i strpljenja, koliko vještine i promišljanja bilo potrebno umjetniku da prekrije pod neke palače ili javnog kupatila? U naše vrijeme, tome je slična tehnika “mozaik fotografije”.

Izdaleka vidimo jednu sliku, a tek izbliza primjećujemo da je ta cjelina sačinjena od mnoštva pojedinačnih sličica. One su same po sebi zanimljive, ali tek kad se u njih zagledamo, kad zastanemo da vidimo od čega je sačinjena velika slika. Sve je stvar percepcije, dok je raznolikost sve vrijeme tu.

Tako i tkanina iz daljine ima sasvim drugu boju, dok, kad je promatramo izbliza, prepoznajemo različite boje niti od kojih je načinjena. Pomišljamo na Newtonovu prizmu, koja bijelu svjetlost rasipa na dugine boje.

Vrlo često cjelina života izgleda sivo, iako je sačinjena od mnoštva upečatljivih malih događaja, čija se ljepota i sjaj vide samo ako život gledamo izbliza, djelić po djelić, rastavljajući pogledom tkanje na niti od kojih je sačinjeno.

Tkanje – nije li to odličan primjer monotonije koja s vremenom prerasta u nešto veliko i lijepo? Ili možda vez: sjećate li se mode Wilerovih goblena iz vremena prije posljednjeg rata? Naše su majke i bake provodile dane naprežući oči nad sitnim platnom kroz koje su provlačile niti različitih nijansi prateći detaljnu shemu na papiru. Prolazili su tjedni i mjeseci dok konačno iz platna boje slonovače ne bi izronio neki konj, suncobran, lice djevojke, drvo, bijeli oblak na plavom nebu.



Nije li život nalik Wilerovim goblenima? Koliko je u njemu uboda igle, koliko dana i sati gledanja u prazno platno koje čeka da ga ispunimo šarenim končićima? Koliko je dana i godina potrebno da naizgled jednolično bockanje končića pokaže obrise jedne cjeline? Imamo li strpljenja da polako vezemo svoj goblen?

Koliko nam je teško shvatiti zašto tkanje života ide tako sporo, i zašto se šare ne pokazuju danima, mjesecima i godinama, kao da tkamo bez sheme, bez reda i plana!

Možda je potrebno da promijenimo mišljenje o monotoniji. Možda moramo naučiti da drugačije brojimo dane i sate svog života. Život nije neprekidno pustolovno putovanje u nepoznato, a ipak je prepun sitnijih i krupnijih doživljaja od kojih srce jače zakuca. Iako su nam često potrebne godine da to uvidimo, ljudski život predstavlja veliku sliku sačinjenu od pojedinačnih sličica, veliko tkanje.

Svaki dan dodaje svoje raznobojne niti, kojima dopuštamo da se ugrade u tkanje života, a da ih nismo ni primijetili. Pošto ovakvo tkanje traje cijelog života, jedan od lijekova protiv monotonije jest i taj da naučimo život promatrati bifokalno, imajući na umu i cjelinu i njene dijelove. Tkajmo imajući na umu cjelinu, ali uživajmo pri tom u svim bojama niti koje ugrađujemo u život svakog dana.

Pitali su jednog uspješnog studenta kako je učio i polagao ispite. “Kada sam upisao fakultet, nisam razmišljao o tome koliko ispita ukupno moram položiti da bih diplomirao. Spremao sam i polagao ispite jedan po jedan i radio dan za danom. Dan po dan, ispit po ispit, godinu po godinu. Usmjeravao sam se na posao koji me čeka svakog određenog dana, i na prvi sljedeći ispit.

Koliko je god to bilo moguće, uživao sam u svakom danu. Tako se nisam obeshrabrio i studiranje mi nije izgledalo dugo, a diploma nedostižna. Nisam postupao kao oni vojnici koji odbrojavaju dane do kraja vojnog roka. Ja sam samo radio i živio dan po dan, i znao da ću na kraju postići svoj cilj.”

Možda je izlaz iz monotonije promjena perspektive: primjećujmo prekrasne boje od kojih je načinjena naša svakodnevica i ispunimo njima svoje oči i svoje srce.

Tatjana Samardžija/znakoviporedputa

29 AYURVEDSKE NAOČALE

AYURVEDSKE RUPIČASTE NAOČALE

Ispravite vid na prirodan način!

Ispravite vid na prirodan način i pridružite se tisućama zadovoljnih korisnika! Ove naočale poboljšavaju koordinaciju između mozga i oka, te pomažu očima da se nauče fokusirati bez naočala.

Pomažu kod kratkovidnosti, dalekovidnosti, astigmatizma, staračke dalekovidnosti, hiperosjetljivosti na svjetlo, glavobolje uzrokovane radom ispred monitora.

Cijena: 135 kn - Kupi ovdje

Prethodna objava13.05. Zagreb – Iscjeljujući zvukovi tibetanskih zvučnih zdjela i gongova
Slijedeća objavaSvaki znak zodijaka ima 2 lica – OVO je vaše!
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here