Moramo li doista umrijeti? Pitanje je to koje daje osjećaj nesigurnosti i nelagode svakome od nas tijekom cijelog našeg života. Kad bi barem mogli to izbjeći. No, jesmo li se to pitanje već nebrojeno puta zapitali i u našim prošlim životima? Hoćemo li konačno u ovom pronaći odgovor?
Simptomi starosti koji se razvijaju kod ljudskih bića predstavljaju opomenu koja označava približavanje smrti. Takvi simptomi nazivaju se apakshaya ili propadanje tijela prije posljednjeg udarca smrti. Tijelo se rađa, razvija, traje, stvara druga tijela, propada i na kraju nestaje. No ipak, mi se želimo trajno udomiti u ovom privremanom i propadljivom tijelu. S takvim nerazumnim idejama postajemo zaokupljeni privremenim djelatnostima i sasvim zaboravljamo da moramo napustiti i prihvatiti novo rođenje da bi ponovno proveli izvjesno vrijeme u društvu, prijateljstvu i ljubavi, te ponovno konačno propali. I tako, iz života u život mi zaboravljamo svoj trajni, duhovni identitet i postajemo nerazumno aktivni u privremenim zanimanjima.
Životni vijek
U Brahma-samhiti je rečeno da počevši od indra-gope (bakterije), pa sve do velikog Indre, kralja viših planeta, sva živa bića su podvrgnuta zakonu karme i prinuđena ispaštati ili uživati plodonosne rezultate svog vlastitog rada. No, na kraju svakog takvog privremenog stanja očekuje nas naš konačni neprijatelj koji nikada ne kasni. Svatko misli da nikada neće umrijeti, iako svakog trena pred očima vidi svjedočanstva smrti. Inteligentna osoba zna da je smrt rođena s njegovim rođenjem. Zna da umire svakog trena i da će završni udarac biti zadan čim se njegov životni vijek okonča. Zato se priprema za slijedeći život ili oslobođenje od bolesti uzastopnog rađanja i umiranja. Međutim, većina ljudi ne zna da se ljudski oblik života dostiže nakon niza prošlih rođenja i smrti koje nameću zakoni prirode.
Spoznaja istine
Postoji duša unutar tijela koja je vječna, ne rađa se i ne umire. Rođenje , smrt, starost i bolest su izvana nametnuti duši zato što je u dodiru s materijalnom prirodom i što je zaboravila svoju vječnu, božansku prirodu i kvalitativno jedinstvo s Apsolutnom cjelinom. Ljudski život pruža priliku za spoznaju te vječne istine. Neinteligencija predstavlja neraspitivanje o transcendentalnom životu. Mnoge osobe se raspituju o raznim nevažnim stvarima koje se ne tiču njihovog vječnog postojanja. Zapravo već od samog djetinjstva raspitujemo se o toliko puno stvari, ali nikada se ne raspitujemo o pravoj suštini života. No, ljudski život je namijenjen upravo tome – raspitivanju o vječnom životu i transcendenciji.
Ambiciozni znanstvenici katkada istražuju dio zakona prirode, ali gotovo nikada se ne pitaju tko je tvorac tih zakona. Istražuju principe interakcija različitih elemenata, ali zanemaruju vrhovne smjernice koje omogućuju takve interakcije. O tome ne postavljaju pitanja niti imaju odgovore. No, veliki mudraci Indije nam nude široki spektar znanja o različitim fenomenima stvarnosti koji su i danas u klasičnoj naobrazbi ostali bez zadovoljavajućih odgovora. Tko sam? Umirem li doista nakon smrti? Ako sam samo spoj kemikalija, zašto se toliko plašim smrti? Jesam li vječan? Postoji li besmrtnost? Odakle dolazim?
Promjena tijela
U današnjem suvremenom društvu većina ljudi se namjerava trajno nastaniti u ovome svijetu iako je utvrđena činjenica iskustva koju smo stekli kroz prošlost da se trebamo odreći svega što je stvoreno zahvaljujući dragocjenoj ljudskoj energiji. Poznati znanstvenici, filozofi i naučenjaci bez ikakvog su znanja o duši i stoga smatraju ovaj život, koji traje samo nekoliko godina, krajnjom istinom. Također tvrde kako ništa ne postoji poslije smrti. Međutim, ovaj siromašan fond znanja čak i kod ovih učenih krugova guši životnost ljudske energije, te se snažno osjeća njegov strahoviti ishod. Uvodna pouka Bhagavad-gite glasi da je potrebno naučiti kako se identitet pojedinog živog bića ne gubi čak ni po svršetku ovog sadašnjeg tijela koje nije ništa drugo do spoljašnja odjeća.
Kao što mijenjamo staru odjeću, tako mijenjamo i svoje tijelo, a ta promjena tijela se naziva smrt. Smrt je dakle proces promjene tijela po isteku sadašnjeg života. Razborita osoba se mora za to pripremiti i potruditi da stekne najbolju vrstu tijela u slijedećem životu. No, nerazumni ljudi pridaju više važnosti sadašnjem, privremenom životu, te se stoga više posvećuju tijelu i tjelesnim vezanostima. Tjelesne vezanosti se protežu na samo na ovo tijelo, već i na članove obitelji, ženu, djecu, zemlju i sve ostalo što prestaje po svršetku života. Nakon smrti zaboravljamo sve što se odnosi na sadašnje tjelesne vezanosti. Zapravo dok spavamo potpuno zaboravljamo na tijelo i sve što je u svezi s njim iako je ovaj zaborav samo privremeno stanje koje traje samo nekoliko sati. Smrt nije ništa drugo do san koji traje nekoliko mjeseci kako bismo razvili drugu vrstu tjelesnih okova koje prema našoj želji dobijamo po zakonima prirode.
Sud vječnog vremena
Ne postoji moć koja može zaustaviti okrutne ruke smrti. Nitko ne želi umrijeti, kako god da teško tjelesno ispašta. Čak i u ovim danima takozvanog znanstvenog napretka u znanju, nema lijeka niti za starost niti za smrt. Starost je nagovještaj dolaska smrti koju donosi okrutno vrijeme i nitko ne može odbiti da prihvati poziv i vrhunski sud vječnog vremena. Prema tome, smrt tijela ne može nitko zaustaviti ni na koji način u ovom svijetu. Ona postoji čak i na najvišem planetu ovog svemira koji se naziva Brahmaloka. Gdje god postoji utjecaj vječnog vremena, postoji ovaj niz nevolja, naime rođenje, bolest, starost i smrt i sve su one, na žalost, nepobjedive. Čini se da je to okrutna istina s kojom se moramo zauvijek pomiriti. Jedini lijek za smrtnost je osvještavanje naše besmrtne duhovne prirode.
