Kako bismo dali neku ideju o tome, što je sve zapravo uključeno u teoriju da je život nastao kombinacijom kemikalija u prvobitnoj juhi, zamislimo da je ova juha prekrila cijelu površinu zemlje u dubini od gotovo 2 km.

Mi ćemo podijeliti ovaj volumen u tanke kocke veličine jednog “angstroma” sa svake strane (jedan angstrom je veličine jednog vodikovog atoma). Također, pretpostavimo da je juha ekstremno koncentrirana do te mjere da dolazi do reakcija u svakoj kocki unutar juhe.

U očekivanju da dobijemo najjednostavniji organizam koji je sposoban za samoreprodukciju, pretpostavimo da se reakcije dogode bilijun puta u sekundi u svakoj kocki. Idemo dalje i pretpostavimo da se te reakcije odvijaju već četiri i pol bilijuna godina, na koliko je procjenjena starost Zemlje.

Znanstvenici poput Freda Hoyle-a i Chandra Wickramasinghe-a izvukli su zaključak da najveća mogućnost za nastajanjem najjednostavnijeg organizma, sposobnog za samo-reprodukciju slučajnom kombinacijom molekula, iznosi negdje oko 1 u 1.040.000 pokušaja. No, čak ako zbog ekstremne darežljivosti reduciramo potreban broj proteina s 2.000 na 100, tada će mogućnost još uvijek biti svega 1 u 102.000 pokušaja.

Sada, ukoliko dodamo sve moguće bilijune kombinacija u sekundi koje su se pokušale dogoditi u našoj hipotetičkoj prvobitnoj juhi, proizići će nam samo 1.074 bacanja kemijske kocke. To znači da je mogućnost da dobijemo traženi samo-reproduktivni sustav iz naše juhe 1 u 101.926. No, to ne možemo očekivati da se dogodi u cijeloj zemaljskoj povijesti! Dakako, neki zagriženi kockar bi mogao reći: “OK!, možda je nemoguće, ali to bi se ipak moglo nekim slučajem dogoditi!” Međutim, ova upotreba riječi “slučajno” je u potpunosti nepotrebna. Ukoliko bismo za događaj s nikakvom mogućnošću da se dogodi rekli kako je smislen, trebali bismo promotriti dovoljan broj slučaja i na taj način postali sposobni uspostaviti statistički uzorak. Jedino bi nam to dalo dopuštenje da kažemo: “Postoji mogućnost da se to dogodi!”

Npr., kada bacimo novčić, možemo reći kako postoji mogućnost od jednog u dva pokušaja da ćemo obiti “glavu”. Ova je mogućnost ustanovljena na osnovu proučavanja ponašanja novčića nakon nekoliko stotina pokušaja. Ako imate slučaj s mogućnošću jednog u milijun, bilo bi potrebno nekoliko stotina milijuna pokušaja da se to ustanovi. Dakle, ukoliko slučaj ima ustanovljenu mogućnost od 1:102.000, trebali bismo imati ponovljene pokušaje mnogo puta brojnije od tog iznosa. Bazična poanta je da ono što se smatra mogućnošću 1:102.000 jest to da se statističko načelo koji tome odgovara može pronaći tek nakon promotrenog odgovarajućeg broja pokušaja.

Ako ne postoji mogućnost da se izvrše ti pokušaji (kao što je to svakako slučaj ovdje), tada nema značaja reći kako se slučaj događa u toj vrlo maloj vjerojatnosti.

Na ovom planetu, kao što smo vidjeli, možemo imati maksimalno 10-74 pokušaja. Možemo biti čak i toliko ekstremno darežljivi i darovati kemijskim evolucionistima mogućnost da se ovi pokušaji mogu dogoditi u Pra-juhi na toliko planeta koliko je atoma u cijelome univerzumu – oko 10-80. Na taj način dobivamo veliki total od 10-154 pokušaja, koji je opet beskonačno malen broj u usporedbi s 102.000. Zaključak je jednostavan – besmisleno je govoriti o podrijetlu života putem slučajnosti. Tvrditi da je život nastao slučajno je isto kao i reći “dogodilo se”, a da to već znamo. U tome slučaju, sve što možemo reći jest da je život jedinstveni događaj.