Jesmo li ljudi ili ljudska djela? Mnogi ljudi njeguju uvjerenje da će doći vrijeme u životu kadaće se napokon moći odmarati i opustiti. Nakon godina napornog rada, konačno će biti zadovoljni s razinom uspjeha ili zarade koju su ostvarili i osjetiti će svoje pravo na odmor te uživati u plodovima svog rada.
No, uglavnom to tako ne funkcionira. Većina od nas ovisi o raznim aktivnostima na isti način na koji ovisimo o distrakcijama poput televizije. Mi koristimo aktivnosti kao način usmjeravanja pozornosti izvan sebe.
Poznajem ljude koji su i nakon odlaska u mirovinu pronašli nekakav posao, jer kako kažu nije im se svidjelo ne raditi ništa, jednostavno vole biti zaposleni. Iz sadašnje perspektive mogu razumijeti zašto to čine, no i meni je nekada prije to bilo nezamislivo. Zašto bi netko tko je konačno oslobođen od svakodnevnog napornog rada odlučio se vratiti poslu iako mu nije potreban novac? Zašto bi netko izabrao ponovno primjerice zatvoriti se u zagušljivom uredu cijeli dan kad može ostati ujutro ležati u krevetu, čitati knjige, šetati po prirodi, kreirati neke nove hobije?
U tom smislu izraz „čovjek“ je zapravo pogrešan naziv. Jedna od bitnih karakteristika ljudskih bića je to da nam je teško jednostaviti„biti“. Ako ništa drugo, mi smo ljudska djela. U tom kontekstu možemo slobodno reći da je ljudsko biće u suštini„stvorenje koje ne može biti samo sa sobom“.
Ovdje ne želim umanjiti vrijednost tog impulsa koji nas drži zaposlenima. U velikoj mjeri naš život u materijalnoj realnosti zahtijeva rad kako bi naša pozornost bila usmjerena izvan nas, jer ako to ne učinimo, posljedice mogu biti vrlo negativne. U ovom zapadnom načinu življenja, ljudi koji nemaju neku strukturu i aktivnosti u životu više su podložni psihičkim problemima. To je vjerojatno i jedan od glavnih razloga zašto su popularni glazbenici, glumci i drugi iznimno bogati ljudi toliko osjetljivi na ovisnosti, depresiju i druge probleme. Primjerice u Velikoj Britaniji postoji učestali problem s drogom među plemstvom. Zabilježeni su brojni slučajevi „privilegiranih mladih aristokrata“ uhićenih za posjedovanje heroina ili kokaina, prijavljenih u klinike za liječenje ovisnosti ili onih koji su umrli zbog problema s drogom.
I možda će nekome biti teško u to vjerovati – kako ti ljudi mogu biti toliko nesretni kad imaju toliko novca i toliko slobodnog vremena?! Uostalom, većina njih je slobodna od briga oko plaćanja računa i kredita koja većinu nas opterećuje. Mogu kupiti sve što zažele u bilo koje vrijeme, ići bilo gdje i učiniti sve što žele u bilo kojem trenutku. No, glavni faktor ovdje je previše praznog vremena. Jednostavnije rečeno, to su ljudi kojima ne treba previše vremena da budu sami sa sobom, da ne čine ništa. Oni nisu prisiljeni usmjeravati svoju pozornost izvan sebe 8 ili 9 sati dnevno, kao većina nas.
Istraživanja su pokazala da su nezaposleni ljudi puno više nezadovoljni nego zaposleni, uz višu razinu samoubojstava, alkoholizma, ovisnosti o drogama i mentalnih problema. To nije samo zbog nedostatka aktivnosti i posla, naravno tu su uključeni i drugi čimbenici (niži dohodak, nizak društveni status i manje socijalnih kontakata), ali nedostatak aktivnosti o kojem ovdje govorimo je iznimno bitan. Umirovljeni ljudi također vrlo često pate od sličnih problema. Nakon kratkog vremena u kojem osjećaju da im je drago da su slobodni od pritiska i rokova na poslu, često se počinju osjećati razočarano, pa čak i depresivno.
No zašto moramo stalno nešto raditi? Zašto nam neaktivnost uzrokuje takve probleme? Čini se da postoji temeljna psihološka disonanca unutar nas. Problem je u tome što nam je naš vlastiti prostor uma, mjesto u koje ulazimo kada naša pozornost nije usmjerena na vanjski svijet, vrlo neugodno mjesto. Naša vlastita psiha je tako nemirna i proturječna da nam je teško provesti bilo koje vrijeme u njoj.
Jedini način da istinski postanemo ljudska bića, a to znači da možemo biti i aktivni i neaktivni, je da iscijelimo tu disonancu unutar nas. To možemo tako da naučimo ugodno se odmarati unutar našeg uma što podrazumijeva da prvo naš um učinimo mjestom koje je više harmonično.
Za to je naravno potrebno vrijeme i praksa, jer iscjeljivanje disonantne psihe podrazumijeva mijenjanje neuronskih obrazaca koje smo gradili praktički od rođenja. Iako se često čini kao puno brže rješenje, borba protiv podsvijesnih obrazaca nam neće donjeti rezultate. Ono što donosi je razvijanje naše neuvjetovane svjesnosti kroz jedan kontinuirani rad na sebi što dugoročno razvija naš um kao mjesto u kojem želimo puno više boraviti.
http://www.quantumzona.com/1/post/2012/04/moemo-li-ne-raditi-nita1.html
