Vedsko je znanje sastavljeno na takav način kako bi pažnju s običnih stvari usmjerilo na dublji smisao ljudskog života. Na taj način, s takvim usmjerenim interesom, ljudski intelekt uzdiže svoj interes s egzistencijalnih stvari na pitanje svojeg unutarnjeg jastva te fenomene koji zatim prirodno slijede kao nuspojave, a to su pitanja o smrti, životu, svjesnosti, postojanju zagrobnog života, karmi, dharmi i sl.
Tako čak i u svojem književnom, ne toliko filozofskom dijelu literature, vedski spisi zaokupljaju našu pažnju dubokoumnim povijesnim pričama. Ovdje bismo htjeli ispričati jednu vrlo interesantnu priču koja će nam na vrlo jednostavan način razjasniti neke detalje o temama kojim se bavimo.
Izgnanstvo petorice braće
Poznati spjev Mahabharata govori nam o događaju u drevnoj Kuru dinastiji koji se dogodio prije 5.000 godina u Indiji. U ovoj dinastiji bila su dva kralja, a jedan od njih bio je imperator. Njegovo je ime bilo Maharaja Pandu. Maharaja Pandu imao je pet sinova koji su u povijesti ostali poznati kao petorica braća Pandava: Yudhishthira, Bhima, Arjuna, Nakula i Sahadeva. Stjecajem okolnosti, kralj Pandu umro je vrlo mlad. Dok je on bio otjelovljenje svih dobrih odlika, njegov stariji brat Dhritarashtra, koji je poslije njegove smrti postao skrbnik Panduovog maloljetnog sina Yudhishthira (on je bio najstariji od petorice braća te zakoniti nasljednik prijestolja), bio je nešto potpuno suprotno.
Opisano je da je bio slijep na dva načina – tjelesno i duhovno. Prema zakonu tadašnjeg vremena zbog svoga tjelesnog sljepila nije mogao postati kralj. Ipak, imao je bogat obiteljski život, a žena mu je rodila stotinu sinova. Njegov najstariji sin, Duryodhana, bio je veliki nitkov te vrlo zla i zavidna osoba. Spomenuto je kako su u trenutku njegova rođenja zavijali šakali, zvijezde su padale s neba, a magarci su jurili kroz gradove i sela, što se smatralo jako nepovoljnim znamenjem. Njegov otac Dhritarashtra bio je strašno vezan za njega te gaje potajno želio postaviti na prijestolje svijeta. I kada je došlo vrijeme da slijepi Dhritarashtra preda prijestolje svojim nećacima, on je to odbio.
No, to nije bilo sve. Ne samo što su petorica Pandava bili prevareni jer im je na podli način bilo oduzeto ono što im je prema zakonu pripadalo, nego su stotinu Dhritarashtrinih sinova skovali plan, želeći ih ubiti i tako ih zauvijek ukloniti kao prijetnju njihovoj želji za vladavinom. Tako su petoricu braća pokušali ubiti otrovanim kolačima, oružjem, podmetnutom vatrom, itd. Ipak, nekim čudom, Pandave su izbjegli takvim smrtnim prijetnjama. Na kraju su Dhritarashtrini sinovi pozvali petoricu braće na igru kockom što je bila omiljena igra tadašnjih vladara. I u toj igri, u kojoj je Duryodhana igrao lažnom kockom, Yudhisthira je izgubio cijelo kraljevstvo. I ne samo to. Pandave su izgubili i svoju slobodu te ih je Duryodhana otjerao u izgnanstvo u šumu na period od trinaest godina.
Smrt četvorice Pandava
U toj šumi dogodilo se nešto što će otvoriti naše oči za preludij duhovnog znanja. Dok su tako očajni, umorni i izgladnjeli lutali šumom, pokušali su pronaći neki izvor s vodom te tako utažiti žeđ. Yudhisthira je zamolio Nakulu da pronađe neki izvor i donese vodu. Nekim slučajem, Nakula je ubrzo nabasao na prekrasno kristalno bistro jezero. I upravo u trenutku dok je htio zagrabiti na površinu jezera i uzeti gutljaj vode, začuo je snažan glas neutjelovljena bića koje je reklo: “Stoj! Ne pij vodu s ovog jezera! Ovo jezero pripada meni i prije nego što ti dopustim uzeti vodu, moraš odgovoriti na nekoliko mojih pitanja.”
Nakula je pogledao uokolo i nije uspio vidjeti nikoga u blizini jezera. Ne mogavši se oduprijeti strašnoj žeđi koja mu je probadala grlo, uzeo je gutljaj vode, popio ga i na mjestu pao mrtav. Ostala su se braća zabrinula kada se nakon dužeg vremena Nakula nije vratio s vodom te su poslali Sahadeva da ga pronađe. Sahadeva je uskoro došao do istog jezera. Ugledao je mrtvog brata kako leži nepomičan uz njegovu obalu. No, mučen strašnom žeđi, poželio je prvo popiti malo vode. Tada je začuo isti glas koji mu je prijetio smrću ukoliko bez njegova odobrenja uzme vodu. I tako, ponovila se ista stvar. Sahadeva je uzeo vodu i, također, umro. Na isti način, cijela stvar se odigrala s Bhimom i Arjunom. Na kraju je ostao samo Yudhisthira. Kada je i on došao do istog ovog jezera, ugledao je svoju mrtvu braću te je bio jako ožalošćen. Sagnuo se želeći uzeti malo vode, no začuo je
gromoglasan glas koji ga opominje: “Stoj! Ne pij vodu dok ne odgovoriš na moja pitanja! Ako uspiješ odgovoriti na moja pitanja, živjet ćeš i ti i tvoja braća. Ako ne, i ti ćeš otići u kuću smrti.”
Yudhisthira je upitao: “Tko si ti?”
U tom trenutku iz jezera se pojavila osoba užasnog izgleda: “Ja sam Smrt!”
Ugledavši ovo monstruozno stvorenje i razmislivši nekoliko trenutaka, Yudhishthira je odgovorio staloženim glasom: “U redu, pristajem! Molim te, reci mi svoja pitanja.”
Kraljevi mudri odgovori
I tako, Smrt je postavila svoje prvo pitanje: “Što prekriva cijeli svijet?”
Yudhishthira je poslije kraćeg razmišljanja odgovorio: “Neznanje! U vedskim spisima je objašnjeno kako u ovom svemiru postoje nebrojena živa bića koja poprimaju različite životne oblike biljaka, insekata, ljudskih bića… Ali u svim tim oblicima ponavlja se ista pogreška. Živo biće zbog lažnog ja postaje uvjereno kako je ono proizvod materijalne prirode, a to predstavlja neznanje.”
Smrt je na to odgovorila: “Zadovoljna sam tvojim odgovorom. Reci mi sada što je brže od vjetra?”
Yudhishthira je odmah odgovorio: “Um! Teže je kontrolirati um nego vjetar koji puše. Ako pokušamo zaustaviti oluju, to nećemo moći. Na isti način, onaj tko ne može zaustaviti svoj um, ne može zaustaviti ni svoje misli. Ako smo uistinu snažna osoba, pokušajmo zapovijediti svome umu što treba misliti? U tome ćemo teško uspjeti jer je um brži od nas. Ako pomislimo na Mjesec, možemo u umu, u istom tom trenutku, već biti tamo.”
Smrt je samo blago kimnula glavom i postavila svoje sljedeće pitanje: “Što je brojnije od trave?”
Yudhishthira je odgovorio široko se smješeći: “Želje! One nikada ne prestaju, jer su poput valova na rijeci. Kada ispunimo jednu želju, sljedeća već dolazi u naše srce. One su vrlo snažne jer pokreću sva živa bića u ovom svijetu. Noge su samo kotači naših kočija, a pravi vozač naše su želje.”
Smrt je shvatila kako je kralj vrlo mudra osoba. No i dalje nije odustajala od svojih pitanja.
“Reci mi sada kralju, što osoba treba napustiti kako bi bila voljena?”
I kod ovoga pitanja, Yudhishthira se nije dao zbuniti: “Ponos! Osoba čak iako je vrlo uspješna, a ponosna je, nije voljena. Nitko neće voljeti arogantnu i prepotentnu osobu.”
Ne čekajući ni trenutak, Smrt je odmah postavila sljedeće pitanje: “Što osoba treba ostaviti kako bi bila sretna?”
Yudhishthira je odgovorio mirnim glasom: “Pohlepu! Pohlepna osoba nikada ne može biti zadovoljna. Pohlepa je poput otrova koji jede zadovoljstvo. Pohlepna osoba može imati cijeli svijet, ali će i dalje željeti još više. Ta bolest je u umu. Ona je lukavo prerušena i dolazi u mnogim različitim oblicima. Pohlepni smo za slavom, bogatstvom, seksom… Ta se pohlepa ne može zadovoljiti.”
Smrt je i dalje pokušavala zbuniti kralja: “Što predstavlja pročišćenje?”
Mudri kralj je staloženo odgovorio i na ovo pitanje: “To znači pročistiti srce od nepoželjnih želja. Osoba se može okupati u stotinu izvorskih voda, naparfumirati s desetinama različitih miomirisa i parfema, no ipak, ukoliko je njezin um prepun različitih želja, onda će ona zapravo biti prljava.”
Smrt je već pomalo gubila strpljenje: “Što je to što najviše zapanjuje i iznenađuje u ovome svijetu?”
Yudhishthira je zagladio svoju bradu i mudro odgovorio: “Misao o tome kako ćemo izbjeći smrt. Svaki dan živa bića odlaze u kuću smrti i ne vraćaju se. U svakom trenutku umire toliko ljudi, a oni koji ostaju ne pripremaju se za tu smrt i ponašaju se kao da će živjeti vječno u ovome svijetu. Smrt je poput čovjeka s mačem koji ide unaokolo i ubija ljude. Ona svaki dan odnosi bezbrojna živa bića, bez obzira na starost, ali nitko se za nju ne priprema.”
Smrt je na kraju priznala svoj poraz i blagorječivim tonom uputila mudrom kralju sljedeće riječi: “Vrlo sam zadovoljna s tvojim odgovorima. Živjet ćeš i ti i tvoja braća! Budući da su tvoji odgovori vrlo mudri i u skladu sa
svetim spisima, podarit ću ti jedan poseban blagoslov. Slobodno izaberi što god želiš i bit će ti ispunjeno!”
Yudhishthira na to odgovori: “Molim te, učini da pobijedim svojih šest neprijatelja: pohlepu, požudu, srdžbu, iluziju, zavist i ludilo.”
Dakle, ovaj mudri kralj nije tražio da ubije svog neprijatelja Duryodhanu i njegove saveznike te tako povrati svoje kraljevstvo i riješi se izgnanstva. Umjesto toga, on je zatražio blagoslov da pobjedi svoje unutarnje, a ne vanjske neprijatelje. Koliko nas bi pokazalo mudrost ovog inteligentnog kralja i tražilo ispunjenje ovakvih želja? Zasigurno vrlo malo. Pohlepa, požuda, srdžba, iluzija, zavist i ludilo, najveći su neprijatelji ljudskog društva i svake osobe ponaosob. Sve dok smo pod kontrolom ovih šest neprijatelja, ne možemo imati uspješan život, ni materijalni, ni duhovni.
Razmotrimo na trenutak sliku svijeta oko nas i podastrimo dokaze gore spomenutoj tvrdnji: Ratovi, terorizam, sukobi, organizirani kriminal, droga, nuklearni otpadi, prostitucija, AIDS – samo su neki od bezbroj primjera koji su proizvodi ovih šest neprijatelja. Dakle, ne zaboravimo, to su samo posljedice, a ne i uzroci problema. Glavni uzroci problema ovih su šest neprijatelja te je stoga dužnost ljudskog društva pokušati ih iskorijeniti
i zauvijek pobijediti.
