Foto: pixabay.com

Zar nemam oči? Zar nemam ruke, organe, udove, čula, naklonosti, strasti? Zar se ne hranim istim jelima i ne ranjava me isto oružje? Zar nisam podložan istim bolestima, i zar me ne iscjeljuju isti lijekovi? Zar mi nije zimi hladno, a ljeti vruće, kao i vama? Ako me ubodete, zar ne krvarim? Ako me golicate, zar se ne smijem? Ako me otrujete, zar ne umirem? Pa ako me uvrijedite, zar da se ne svetim? 



Ove, malo prilagođene riječi koje je izgovorio Shylock, Shakespeareov lihvar iz Venecije, mogu nas dirnuti u srce.

Koja je razlika među nama? To što je netko Židov, a drugi su kršćani, budisti, hindusi?

Ako ovim riječima dodamo kratku priču o žabi, koja nikako nije shvatila koliko je velik ocean, jer je tu beskrajno veliku vodu uspoređivala sa malenom barom, naša nas žablja perspektiva vuče prema dolje. Veliki ocean koji nas sve povezuje ostaje daleko zakržljalim žabljim očima.

Ali, ja sam ja, a on je onaj drugi. Uvjeravamo sebe da postoji jasna i beskrajno čvrsta granica između dva tijela, dvije osobe, dvije nacije, dva kontinenta.

Ja sam ovo tijelo. Ta nam je mantra dala život u ovome materijalnom svijetu, a oduzela dušu. I to je bila laž. Laž kojom smo bacili sidro neznanja. Sada je vrijeme da odrastemo. Odbacimo to sidro, malo zamahnimo krilima, i vidjeti ćete da možete letjeti. Ne samo to, već puno više.



Što jedna duša može? Sve. Baš sve. E to smo mi. Zašto onda mrzimo? Ja nisam samo ovo tijelo. Ti nisi samo ovo tijelo. Mi ustvari nismo ova tijela, već ih samo privremeno nastanjujemo. Nakon svega, tko smo mi?

Duhovna bića, htjeli to priznati ili ne, su braća i sestre od pamtivijeka. Ova privremena igra sa smrtnim tijelima nas toliko tjera da se uživimo u ulogu da dajemo sve od sebe da mrzimo one druge, da im podmećemo, po mogućnosti i da ih ubijemo. Virovi neznanja su jači od našeg duhovnog plivanja oceanom uzročnosti.

Ali hajmo se trgnuti. Barem malo. Pobijedimo mržnju priznavajući sebe. Ustanimo i obranimo barem one koje volimo, pa postupno širimo dobre vibracije i prema našim, nazovi, neprijateljima koji se drugačije mole od nas, govore drugim jezicima, imaju druge običaje. A opet su isti kao i mi.

Postoji nešto što povezuje naša srca.

Bog. On je puno više od materijalnih atoma i molekula. Duhovna supstanca koje smo i mi dio. I to nas može utješiti kada nas ne vole, mrze, ogovaraju. Jer mi smo iznad tog.



Molim vas, poslušajte sada ovu istinitu priču, koja se dogodila prije tridesetak godina u Tajlandu među izbjeglicama iz Kambođe:

Za vrijeme krvavog sukoba sedamdesetih godina, kada su Crveni Kmeri ubili gotovo četvrtinu stanovništva, stotine tisuća ljudi je spas potražilo u susjednim zemljama. Ali i u kampovima nije bilo mira. Tu su se nalazile razne političke skupine koje su se borile za dominaciju među obespravljenim ljudima.

Maha Ghosananda, budistički učitelj iz Kambođe, je dobio dozvolu da otvori hram u središtu jednog kampa gdje je boravilo 50 000 ljudi u svojim šatorima, gotovo bez vode i sa vrlo malo hrane. Kada su Crveni Kmeri saznali da se otvara Budistički hram obznanili su da će svatko tko dođe na otvaranje biti ili ubijen ili protjeran natrag u Kambođu.

Tako se zbog prijetnji nije znalo da li će itko doći. Ali Maha Ghosananda je bio izuzetno hrabar učitelj s puno ljubavi prema drugima. Bio je spreman i umrijeti – većina njegove obitelji je već bila ubijena, kao i brojni članovi samostana.

Tako se uputio po kampu zvoneći i pozivajući ljude da dođu na otvorenje hrama napravljenog od bambusa. Uskoro je pola kampa došla pred hram. 25 000 ljudi. On je sjeo u središte prašnjavog kampa gledajući u lica tih ljudi. Uplašenih i obespravljenih. Nije bilo čovjeka tko nije izgubio bar nekoliko članova obitelji.



I što je mogao  reći tim ljudima koji su izgubili toliko mnogo u svom životu? Sklopio je ruke i započeo mantrati riječi koje ti ljudi posljednjih osam godina nisu čuli.

S prekrasnim glasom je izgovarao stihove koje je izrekao Buda:

Mržnja se ne uklanja mržnjom, već samo ljubavlju. To je zakon vječan i nepromjenjiv.

Uskoro je svih 25 000 ljudi ponavljalo za njim: Mržnja se ne uklanja mržnjom, već samo ljubavlju. To je zakon vječan i nepromjenjiv.

Tako je dosegao istinu koja je bila veća od njihove tuge.

Da, postoji uništenje; da, postoji ubijanje, ali ipak, ne postoji kraj tomu bez ljubavi.

Prethodna objava“Vanitas” test: Što ste prvo uočili na ovoj slici? EVO što to otkriva!
Slijedeća objavaBioenergija – Kako je prepoznati i upotrijebiti u životu?
Neven Ilak
Neven je jedan od osnivača udruge Atma, poduzetnik i blogger (zivotjeprica.blogspot.hr, nevenilak.com). Vlasnik je i voditelj retreat centra Anadi (anadi.hr).

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.