Ljubav je umijeće davanja i življenja. Ona zahtjeva znanje i trud. Ljubav većina ljudi smatra da je stvar sreće. Problem ljubavi danas se sagledava kroz pretpostavku kako je bit u tome kako biti voljen, te muškarci pokušavaju zadobiti vanjsku moć i kako da dominira nad ženom, a žene se brinu o izgledu i kako muškarca privući.
Jedni i drugi se ne pitaju kako voljeti. Muškarci i žene pokušavaju razviti ugodne manire, zanimljivu konverzaciju i većina pokušava biti korisna društvu. Danas se smatra da ćemo postati voljeni ako postanemo uspješni, ali radi se o triku nesvjesnog koji je kratkog vijeka.
Problem ljubavi se shvaća kao problem i kojem partner postaje objekt, a ne problem sposobnosti voljenja.
Dakle, ljudi misle: voljeti mi je lako, ali slučajno baš mi se ništa ne događa po tom pitanju. Naime, prije su brakovi bili sklapani radi koristi, danas radi romantične ljubavi što daje naglasak na objektu, a ne na sposobnosti voljenja, gdje se ne vidi koliko je bitna uzajamna korisna razmjena, točnije ljubav.
Suvremeni čovjek je sretan kad kupuje pa i druge promatra kroz kupnju. Za muškarca i ženu partner je nagrada za kojom tragaju. Pod atraktivnim se podrazumijeva ljepota, skladne osobine i vještine koje partner posjeduje i one zavise od vremena u kojem živimo.
Čovjek se zaljubljuje u partnera koji posjeduje kvalitete koji su dostupni njegovoj mogućnosti razmjenjivanja i te dvije osobe smatraju da su pronašle najbolji mogući raspoloživi objekt posjedovanja, ali to ne znači i sposobnost voljenja.
Ljudi smatraju da nema što da se nauči o ljubavi, a ona nastaje zbog početne faze – zaljubljivanja. Ako je par u mogućnosti osjetiti bliskost, sjedinjenost, taj trenutak je jedan od najuzbudljivijih događaja u životu. Čovjek je svjestan svoje izdvojenosti. Izdvojenost stvara tjeskobu. To je nemogućnost svijet shvatiti aktivno. Izdvojenost izaziva stid i osjećaj krivice.
U prošla vremena ljudi su koristili, da bi izbjegli osjećaj izdvojenosti, orgijastička stanja i droge radi izazivanja transa jer grupa ili droga daje osjećaj pripadnosti.
Seksualnost bez ljubavi nikad ne premošćuje provaliju između dva bića, osim na trenutke. Svi oblici orgijastičkog sjedinjavanja su: intenzivni, siloviti, javljaju se u čitavoj ličnosti, prolazni su i periodični.
Stoga, doživljaj ljubavi da bi razvio osjećaj pripadnosti traži vještinu učenja voljenja, davanja pažnje partneru ne samo poklonom već svjesnim slušanjem, dodirom i uvažavanjem.
Prisilno i mehaničko ponašanje ne može drugu osobu otvoriti, takvi pristupi obično završavaju tako da se ljudi vraćaju na stara ponašanja jer su ona poznata.
Stoga, razvijanje ljubavi jest odabir u kojem se odlučujemo za život. Vještina ljubavi jest mijenjanje svojeg života iz temelja. Ona nas više ne može vratiti na stazu kojom ljudi hodaju, postajete individualni, ali, s druge strane, sigurni u svoje postupke u kojima nestaje osjećaj krivice i slabosti.
Mi donosimo odluke svakodnevno, ali praviti se da ih ne donosimo jest bijeg od ljubavi.
Nikola Žuvela, vedski-jyotish.net
