“Nada je san budnog čovjeka” (Aristotel)
Kolone, redovi ljudi-zombija koji se svakodnevno, naučeno, mahinalno, vuku prema svojim poslovima, ljudima, situacijama u kojima nikako ne žele sudjelovati. To ih ne čini ispunjenim bićima, već robotima kojima upravlja netko ili nešto čiji oni u biti nisu. Strogo postavljena pravila, strogo uređeni redovi u kojima je dozvoljeno hodati, strogo ispiranje mozga koje sustavno uništava kako pojedinca tako i cijelo društvo. Negdje, putem, putem ovog užurbanog i nevjerojatno tehnološki uznapredovanog svijeta, zaspali smo, ostavivši svoje snove, ideje, istinske želje po strani. Misleći kako ćemo se kasnije po njih vratiti i konačno ostvariti sve ono zbog čega smo na zombijski život i pristali.
Tko nam je to rekao kako imamo vremena? Tko nam je rekao da sada ovo, u čemu jesmo, treba istrpjeti, kako bismo u dubokoj starosti (koju nam nitko nije obećao) ubirali plodove svoga rada? Tko nam je rekao kako je naivno sada i ovdje slijediti svoje snove, voljeti, stvarati? Tko nam je to tako glasno i snažno izgovorio, da smo mi tako slijepo u sve to povjerovali i pognute glave krenuli za tim glasom, tom zapovijedi?
Tko nam istiskuje nadu iz našeg životnog sustava? Tko se usuđuje uzeti nam nadu koja je san svakog budnog čovjeka?
Odgovore si moramo sami dati. Kod nekih je to obitelj, kod drugih društvo, kod trećih fanatizam, itd. Nažalost, i njih je netko tako upregnuo i stavio im povez na oči, okove na snove, isprao ih. Najviše rastužuje kako mnogi od njih nikada nisu, niti će, otkriti svoj puni potencijal koji jedino može obogatiti svijet u kojem trenutno obitava.
S druge pak strane, razveseljava spoznaja i samo promatranje da mnogi pak u svim onim suhim, na tren, jedva održivim životima, shvate. Dožive AHA trenutak i spoznaju kako i u pustinji života srce može kucati, misli mogu svijetliti, a san se može ostvariti. Pojme, dubokim uronom u sebe, gdje ima života, gdje se organizmi kreću, ima i nade.
Mnogi će rezonirati godinu koju ostavljaju iza sebe. Napraviti reviziju, donijeti neke nove odluke, koje će na snagu kao nastupiti 1. siječnja. No, je li uistinu takvo nešto potrebno?
Sve što nam je potrebno, već imamo. Imamo u sebi. Potrebno je skinuti ljuskice s očiju, progledati za svijet koji je cijelo vrijeme ispred nas. Ne tražiti pogledom nečega što ne postoji, čega nema. Osluškivati svoje srce, promatrati kako tijelo kojim se ovdje koristimo, umije osjetiti sreću, radost, ljubav, tjelesne užitke. Osluškivati govor svoje duše koja nas čisto i iskreno usmjerava prema onima pokraj kojih zaiskrimo, stvaramo plamen, te veliku vatru koja ne uništava, već grije i podsjeća na onu životnu energiju koja stvara, kreira, rađa, odgaja, ljubi, tješi, biva. Možemo niknuti iz suhe zemlje, jer Ljubav će se već nekako pobrinuti da na nas izlije životnu tekućinu. Iako naizgled uništeni, poljuljani, malodušni, nismo umrli, nismo se ugasili. Itekako kroz nas teku krv i zrak, te žive i duh i duša.
Svjesna sam kako društvo u kojem živimo, lako nas može povući u svoje tamne komore, odaje u kojima ne dopiru zrake svjetlosti. Društvo umije biti hermetički zatvoreno, nepropusno nepodariti onima koji društvo čine, osnovne elemente pristojnog života.
Ipak, ne zaboravimo, društvo činimo svi mi. Da, postoji uvijek oni koji se igraju boga, bogova, silnih moćnika, krvnika. No, na kraju svega, samo se igraju. Igra kad tad završi. Da, posljedice mogu biti smrtonosne ili pak stvaranje prostora na kojem obitavaju živi mrtvaci. Ponavljam, društvo smo ipak svi mi. Koliko god bilo teško izdignuti se iz učmalog mentaliteta, moguće je.
Moguće je krenuti iznad kišovitog neba, u prostore u kojima se vedrije i jasnije vidi. Moguće je penjati se prema najljepšem vrhu koji nam je svima darovan, dok ti drugi vele kako je to što činiš ekvivalent ludosti. Na putu prema svima nam darovanom vrhu, znaj, oni koji te obeshrabruju su oni kojima upravo nedostaje hrabrosti. Koji ziheraški hodaju ovim svijetom i na taj način sebe uništavaju, a potom i one koji su blisko vezani za njih. Odjenuli su na sebe svoja najtamnija odijela, ne želeći se isticati, kako društvo ili njihovi bližnji ne bi pomislili da su si uzeli za pravo biti sretni.
Jesmo li jedinstveni? Jesmo! Jesmo li posebni, rođeni s različitim talentima? Jesmo! Jesmo li rođeni kako bi hodali u koloni živih mrtvaca? Nismo!
Zbog čega i za što smo rođeni? Prvenstveno za ljubav, jer iz Ljubavi i dođosmo.
Stoga, ako toliko volimo naglašavati kako je ovo blagdansko vrijeme, vrijeme nade, buđenja, ljubavi, počnimo uistinu u to i vjerovati. Ljepota postoji, potrebna je volja vidjeti ju. Potreban je rad na sebi, podizanje nakon pada (na koji imaš pravo). No, molim te, nemoj predugo ostajati na tom dnu. Nemoj da ti takva prostirka postane jedina postelja koju ćeš poznavati, u kojoj odlučuješ lijegati dok uistinu ne umreš. Uštini se i podsjeti kako si živ. Život znači nadu. Nada je san budnog čovjeka, koja ti otvara oči i i usmjerava tvoj pogled prema pukotini koja je uspjela probiti hermetički zatvoreno društvo. Nada te pomiče, ona je defibrilator, reanimira tvoje srce, tvoje tijelo i poziva te na život.
Želiš li živjeti i vidjeti koliko je još u tebi i oko tebe ljepote?
Moj odgovor je DA. Tvoj?
Tajana Ćosić, tajanacosic2205.wixsite.com
