Jedna od najčešćih grešaka koje rade djevojke i žene u odnosima s hladnim ili grubim muškarcima je ta što ih pokušavaju “otopiti”. Najčešće to rade tako što u njima pokušavaju izazvati suosjećanje. Vjeruju da su oni negdje unutra meki i da je sva hladnoća i distanca zapravo obrana. ALI…
Poznata molitva Sioux Indijanaca glasi: “Bože, daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu promijeniti, hrabrosti da promijenim ono što mogu i mudrosti da razlikujem jedno od drugog”. A za razlikovanje jednog od drugog zaista je potrebna mudrost.
I to mudrost koja se gradi cijeli život.
Svi znamo da “ne možemo mijenjati druge – možemo samo mijenjati sebe”. Međutim, stalno nailazimo na ljude za koje vjerujemo da se na naš nagovor mogu promijeniti, a oni se iz nekog razloga ipak ne mijenjaju.
Ta promjena bi, naravno, bila za njihovo dobro, iako je tu i skrivena ideja vlastitog dobra – nama bi s njima “promijenjenima” bilo puno lakše.
Tog nekog samo treba osvijestiti, natjerati ga da progleda, dati mu do znanja da svojim ponašanjem drugima i sebi radi loše. Samo to. Međutim, to “samo” je zapravo toliko puno da ispada nemoguće.
Jedna od najčešćih grešaka koje rade djevojke i žene u odnosima s hladnim ili grubim muškarcima je ta što ih pokušavaju “otopiti”. Najčešće to rade tako što u njima pokušavaju izazvati suosjećanje.
Vjeruju da su oni negdje unutra meki i da je sva hladnoća i distanca zapravo obrana. Vjeruju da je dovoljno dotaknuti ih u toplu i meku točku koju skrivaju od svijeta i da će oni shvatiti kako sve može biti puno, puno ljepše.
Međutim, neki ljudi naprosto nemaju kapaciteta za suosjećanje. Suosjećanje je doslovno jedan emotivni kapacitet koji ovisi o urođenom temperamentu, ranim iskustvima u obitelji i o puno drugih faktora koji cijeli život grade nečiju empatijsku “plitkost” ili “dubinu”.
I kada netko (recimo da je to muškarac) tog kapaciteta nema, nema te žene koja u njemu to može stvoriti. Štoviše, on suosjećanje doživljava kao slabost, a iskrenost i izloženost žene koja u njemu to pokušava izazvati lako će iskoristiti kako bi zadominirao njome.
Jedna od najvećih zabluda u ovakvim odnosima je to što žena ne može prihvatiti da je njegov um toliko različit od njenog da ga naprosto nikako ne može razumjeti. Ne može razumjeti zašto je svako malo bez nekog povoda odbacuje ili ignorira. Ne može razumjeti zašto se ne otvara i kako može biti tako sebičan.
Međutim, stalno to pokušava razumjeti. Provodi beskrajne sate postavljajući se u njegovu perspektivu i zamišljajući što on misli o njoj, o drugima i svijetu. To je ponekad tako intenzivno da ima osjećaj da misli njegovom, a ne svojom glavom.
To je doslovno neka vrsta osvajanja teritorija – ona se postavlja u njegov um i pokušava od tamo upravljati njegovom slikom svijeta. Međutim, to “osvajanje uma” je samo u njenoj glavi i nema veze s realnošću.
Boraveći “u njegovoj glavi”, žena gubi svoju zdravu moć rasuđivanja i stvara odnos ovisnosti jer vjeruje da se najprije on mora promijeniti da bi njoj bilo bolje. Pokušavajući mu pomoći da (su)osjeća kako bi mu život bio ljepši odmaže sebi.
Stalno ga pokušavajući promijeniti, zalijeće se u zid njegove emotivne hladnoće, što je jedan oblik samoranjavanja koji s vremenom dovodi do emotivnog tupila. Na kraju, ona čije je srce stalno bilo otvoreno ostane toliko povrijeđena da joj se srce zabarikadira obranama zbog kojih onda kasnije ne može pružiti ljubav nekom sljedećem partneru koji je prema njoj zaista dobar.
Temelj cijele te zavrzlame je nemogućnost prihvaćanja nemoći. Nemoći da ga promijeni i nemoći da ga razumije. Um je majstor obmana i stalno stvara privid da je nemoguće zapravo moguće. Kroji fantazije, promatra svijet iz tuđe perspektive i, što je najgore od svega, jako teško se predaje. Poraz mu je nešto najmrže.
A upravo to je ono što žena koja “opsjeda muškarčev um” mora prihvatiti – poraz i neuspjeh. Mora se pomiriti s tim da tog ne-empatičnog muškarca ne može dokučiti, da ne može provaliti kod njegovog razmišljanja, da ga ne može promijeniti.
Što ranije to shvati, manje će biti emotivnih ozljeda i manje će biti emotivnog tupila i zatvaranja srca.
Međutim, sve se to događa automatski, gotovo instinktivno i, dok emocije žeđaju za neostvarivom emotivnom bliskošću, um radi sto na sat isprobavajući sve moguće sheme kako bi doveo do cilja.
Lako je reći: odustani. Lako je reći: prihvati poraz. Međutim, provesti to u djelo je puno teže, jer zahtjeva suočavanje s osjećajima koji nisu nimalo ugodni.
Tuga, nemoć, bijes… Sve su to osjećaji koji su nam itekako potrebni kako bi stvarnost mogli gledati iz svoje perspektive i razmišljati svojom, a ne tuđom glavom.
Ti osjećaji su nam potrebni da bismo mogli prepoznati bol, na vrijeme se zaštititi i okrenuti se ljudima koji su pristupačni, suosjećajni i sposobni za bliskost jednako kao mi.
Pokušaj “topljenja” hladnog muškarca ili pokušaj osvješćivanja nekog tko “nije svjestan” da povrjeđuje druge ljude je jurišanje na vjetrenjače. Shvatite to na sljedeći način: nekim ljudima naprosto fale neke neuronske veze. Novija istraživanja mozga pokazuju da su za empatiju uglavnom zaslužni zrcalni neuroni.
Dakle, ne-empatičnim ljudima su ta sićušna neuronska zrcala toliko zamrljana da se u njima nitko ne može ogledati.
Želite li zadržati svoju osjećajnost i samopoštovanje, jedina preporuka koja zaista pomaže je ona općepoznata – mijenjajte sebe, a ne njih.
Umjesto da se zalijećete u bezumno osvajanje, priznajte si strah od povrede i počnite ih u širokom luku zaobilaziti.
Tomica Šćavina / poticaj.net
