Naša djeca obično dolaze iz istog oblaka duša iz kojeg i sami potičemo. Dvije duše se dogovore da će igrati ulogu majke/oca i djeteta u narednom životu i dogovore sve izazove koje će zajedno proći u tim ulogama. Izazovi se po domaće zovu – nevolje, problemi, neshvaćanje među roditeljem i djetetom, sukobi i razlazi. Počesto naši sinovi i kćeri postanu sve ono što im mi ni u snu ne želimo – da skrenu u poroke pa postanu alkoholičari, narkomani, lopovi, manipulatori, itd… Koliko je ogromno razočaranje roditelja u takvim slučajevima, može se samo zamisliti. Što je u tom slučaju lekcija za nas?
Od momenta kad rodiš, (ako si majka) tj. dobiješ dijete (ako si otac), prođeš sve fizičke i emocionalne „porođajne bolove“ do momenta kad tvoje dijete odraste. Uložiš toliko svoje snage, vremena, volje, doživiš toliko raznih nevolja da to ne bi stalo ni u jednu cijelu knjigu.
Odgajanje samo jednog djeteta zahtjeva toliko ogromno napora, pogotovu ako je roditelj svjesna osoba, da dijete kad odraste nema pojma što je njegova majka/otac sve uložila u njega, što je sve žrtvovala zbog njega, odrekla se tisuću stvari, suočila se sa stotinu nevolja i pošto najčešće djeca toga nisu uopće svjesna, događa se uobičajeno – djeca se ne ponašaju na način koji bi pokazao prije svega razumijevanje, a tek potom nekakvu zahvalnost za taj cijeli mozaik porođajnih muka koje traju sve do njihovog odrastanja.
Dobro sam upamtila riječi jednog mudraca: „Djeca su najsebičnija stvorenja na svijetu“?! Razmislimo malo o tome, jer kad odrastu naša djeca znaju se vrlo često ponašati vrlo bezosjećajno prema roditeljima, ignorirajući njihove patnje i ne želeći im pomoći u bilo čemu da im olakšaju život.
Dodatna teškoća je da djeca sve vaše napore smatraju podrazumijevajućim, a u biti nemaju pojma kako grandiozni napori su stajali iza toga da ga se odgoji, da mu se samo osigura sve ono što treba, (počevši od ljubavi do materijalnih stvari).
Koliko pažnje, neprospavanih noći, napora, brige, razmišljanja prođe svaka majka dok dijete ne postavi „na noge“… Opet, djeca kad odrastu vrlo rijetko su svjesna svega što je njihova majka/otac morala proći da oni uopće odrastu kao normalni ljudi, s utisnutim moralnim vrijednostima za koje se iskreno nadaju da će ih voditi kroz život.
Vrlo često događa se da su već odrasla djeca potpuno nesvjesna svega ovog i prema roditeljima se ponašaju bez ikakvog poštovanja, nastoje ih poniziti i uvrijediti jer je to njihov način borbe s vanjskim svijetom za koji najčešće prebacuju krivnju upravo na – roditelje.
Takvo ponašanje djece neminovno proizvodi strašnu bol, povrijeđenost i ono vječno pitanje – za što i za koga sam se „ja natezala“? Shvatiš da je tvoje odraslo dijete sasvim druga osoba od one kojoj si se nadao da će postati. Učinio/la si sve da odgojiš dijete najbolje, u skladu sa svojim znanjem i sposobnošću, a dijete ispadne nešto sasvim deseto od onog što si se nadao/la.
I što onda učiniti? Izuzev strašnog razočarenja koje slijedi stalno i opet, jedni izlaz je da prihvatiš da je tvoje dijete izraslo u nešto što uopće nisi očekivao/la, da se pomiriš s tim i pokušaš shvatiti tu novu osobu koja je izrasla negdje u kutu tvoje svjesnosti.
To dijete naime nisi formirao/la samo ti, nego društvo, škola i sve drugo iz vaše zajedničke životne okoline na što nisi računao na početku. Naravno, i geni upletu svoje prste u nekom dobu života, a da ne govorimo o karmi i planu duše.
Dakle, sve što doživimo kao „loše“ od naše djece samo je jedna ogromna lekcija za nas same da shvatimo puno širu sliku, a ona se sastoji iz više elemenata.
Naša djeca obično dolaze iz istog oblaka duša iz kojeg i sami potičemo. Dvije duše se dogovore da će igrati ulogu majke/oca i djeteta u narednom životu i dogovore sve izazove koje će zajedno proći u tim ulogama. Izazovi se po domaće zovu – nevolje, problemi, neshvaćanje među roditeljem i djetetom, sukobi i razlazi. Počesto naši sinovi i kćeri postanu sve ono što im mi ni u snu ne želimo – da skrenu u poroke pa postanu alkoholičari, narkomani, lopovi, manipulatori, itd…
Koliko je ogromno razočaranje roditelja u takvim slučajevima, može se samo zamisliti. Što je u tom slučaju lekcija za nas? Ima ih više, istinu govoreći, ali je to obično nešto što smo došli savladati u ovom životu kao prepreku, nešto što prije nismo razumijevali i sad se pred nama nalazi kao otvorena karta koju moramo detaljno upoznati.
I sada dolazimo do ključne točke u tom odnosu – definitivnom odlasku djeteta iz kuće da bi samo formiralo svoj život. Roditelj nikad nije spreman potpuno na odlazak djeteta iz kuće, ma kako nastojao pozitivno razmišljati. To je uvijek jedan od najbolnijih trenutaka u životu svakog roditelja.
No, odlazak znači vrlo često i konačno razrješenje dosad neriješenih loših odnosa i međusobnih neshvaćanja. I zato svaki roditelj treba s radošću prihvatiti odlazak djeteta iz svog doma jer zna da tek sada, u suočavanju s vanjskim svijetom kao samostalna osoba dobiva priliku da ojača kroz vlastite nevolje i izazove.
Na žalost, vrlo malo roditelja razmišlja na taj način i pokušava i dalje pomoći već odraslom djetetu da se snađe u tom „surovom svijetu“. I tu je najveća greška jer mi moramo pustiti konačno našu mladunčad da sama padnu i dignu se, pustiti im da sama nauče svoje životne lekcije, a ne i dalje bjesomučno pokušavati pomoći.
To su NJIHOVE LEKCIJE, a ne naše. I koliko god nas boljelo gledati kako se naše vlastito dijete pati, moramo izdržati u tome da im ne pokušavamo pomoći jer to je njihova, a ne naša lekcija. Oni neće postati bolji ljudi jer ćemo im mi pritrčati u pomoć, naprotiv, njih će samo realna nevolja ojačati i jedini način da se to dogodi je da ih pustimo da sami nađu izlaz iz te nevolje.
I to je ujedno najveće iskušenje za svakog roditelja – shvatiti tu veliku, a jednostavnu istinu i pustiti ih od sebe, konačno, u život koji je isplanirala njihova duša. Jer na tom samo njihovom putu stoje iskustva i lekcije po koje su oni došli, a mi o njima nismo imali pojma kad smo ih počeli odgajati.
Zato je dobro na vrijeme shvatiti i prihvatiti ove životne istine i ma koliko nas to kao roditelje boljelo, pustiti da se život i za nas i našu djecu odvije po onim nevidljivim nitima koje smo kao duše zacrtali prije nego smo došli u ovaj život. Zato želim svim roditeljima ogromnu hrabrost da načine taj najvažniji korak u njihovom životu kad se tiče njihove djece.
