Ponekad pomislim da uživam, a ponekad da patim, a ništa se stvarno ne mijenja. Moj um poput zrcala reflektira ovaj svijet. Ako je um savršeno miran, što još trebam učiniti da bih se izbavio? A ako mi um divlja, zar nije sve uzaludno? Sva osjetila su pod kontrolom uma i onaj tko um kontrolira – taj postaje gospodarem osjetila. Ukoliko ga ne kontroliram i tako uznemirim svoje srce, svi postaju moji neprijatelji i svugdje tražim grešku.
Ova se priča dogodila davno, a možda i nije. Čuo sam je više puta u raznim prigodama, i na raznim mjestima. Možda će vam se učiniti da ste je već čuli, pa me zato ne krivite. Ljudi često izostave prava imena i zamjene ih s njima poznatima da bi potvrdili i učvrstili značenje same priče. Ni mnogobrojne kićene riječi koje se dodaju da bi sve izgledalo ljepše, glamuroznije ili dramatičnije ne umanjuju vrijednost, ili da kažem drugim riječima, istinitost, samog događaja koji se dogodio, recimo, nekada davno u dalekoj zemlji koja se tada zvala, a možda se zove i sada, zemlja Avanti.
U njoj je živio jedan čovjek, za ondašnje prilike dovoljno bogat da je bio dobro poznat većini stanovnika te zemlje. Još kao mlad čovjek, zgrnuo je veliko bogatstva da sebi i svojoj obitelji izgradi prekrasnu kuću na vjerojatno najljepšem brdu s kojeg se širio pogled u daljine preko mora, iza otoka, preko kojih se sunce prelijevalo kasno uvečer. Taj pogled je tom čovjeku, bio uz sjaj blaga koje je zgrnuo, najljepše što je ikada doživio u svom životu.
Kako je sunce mijenjalo svoju boju od sjajnog zlata do rumenih obraza nevine djevojke, njegovo bi srce raslo. Rastao bi i njegov ponos jer svakim zalaskom sunca, on bi bivao sve bogatiji i bogatiji. Uz to je išao i sve veći ponos jer on je bio vlasnik najljepšeg pogleda zemlje Avanti i najveće kese novca koja je tako umirujuće zveckala u njegovim rukama.
Kada se kao još mladac obogatio, odlučio je pronaći ženu uz koju bi proveo cijeli život. Njegovi roditelji nisu imali novca i živjeli su u nedalekom selu pa mu sa svojim obiteljskim vezama nisu mogli ni pomoći. Ali on je imao mnogo bolje veze. Izvadio bi onu zveckavu kesu i stavi na stol. Pogledao bi kako su se oči caklile svima u prostoriji. U tom trenu svi su ga poznavali i tapšali po ramenu. On je bio njihov heroj koji se iz nepoznatog seljačkog sina premetnuo u bogatog trgovca.
I u jednoj takvoj večeri punoj divljenja i vina, pronađe naš čovjek ženu svog života. I ona je bila iz dobrostojeće trgovačke obitelji, koja je, istini za volju, davno bila vrlo bogata, ali su se vremena promijenila i osim starog ugleda malo je još novca ostalo u njihovim kesama. Njezin otac, a poslovni partner našeg novopečenog bogataša, je bio dovoljno lukav da uz vreće brašna, soli i raznih začina uvali i jednu “vreću kostiju”, kako je on od milja zvao svoju kćer. Ne bi bilo pravedno reći da je djevojka bila ružna. Imala je čaroban osmjeh, skladno tijelo i nevinu lukavost, koju je valjda naslijedila od oca. Da je koje kilo teža platio bih ti duplo više, vikao je naš budući mladoženja, na što su se svi glasno nasmijali i ispili još i još vina.
Svadba je bila za pamćenje. Pozvani su svi ljudi u državi koji su nešto značili, a oni drugi su u redovima čekali da bi vidjeli mladu i mladoženju kako u kočijama prolaze gradskim trgom. Pogledajte joj haljinu, vikali su; koliko samo cvijeća ima; koliko ono konja vuče kočiju. Nakon ceremonije vjenčanja, svi uzvanici su se uputili u najveću gradsku dvoranu. Stotine, a možda i tisuće, dugo je vremena prošlo da bi se znao pravi broj, nazdravljali su mladencima ispijajući vino i jedući najbolje delicije koje su pripremili kuhari. Mladenkin otac je sjao i možda je upravo on popio najviše pa se nije ostatak večeri naplesao.
Neki su mi ljudi rekli da je upravo to njegovo pijančenje bilo kobno za moždani udar koji je dobio nedugo nakon vjenčanja. Ubrzo je jadan i umro, ali s osmjehom na licu jer je takoreći pred smrt napravi najbolji posao u životu i prodao svoju “vreću kostiju” uz najbolju zaradu. Ostali uzvanici su pjevali, plesali, pili i jeli do pred zoru kada su se mladenci povukli u svoju sobu.
Nemojte misliti da se naš junak raspametio i nemilice potrošio svo svoje blago za jednu večer. Provrtio je on sve troškove više puta unaprijed i znao je koliko ga košta svaki zalogaj i gutljaj pozvanih, a moram priznati bilo je i nepozvanih gostiju. Mladenci su dobili i velike poklone, više kao zalog dobrom budućem poslovanju nego iz ljubavi i poštovanja prema slavljenicima. Sve u svemu, pir je dobro prošao.
Prošle su godine i mladi bračni par je izrodio djecu. Neki kažu troje, a neki spominju i mnogo više, ali ostavimo te brojeve po strani. U svakom slučaju tu su bila i djeca koja su rasla uglavnom uz majku, koja se napokon nešto udebljala i postala prava majka i gospodarica kuće. Kada bi ona prošla u svojim širokim haljinama, sve sluge su se pokorno klanjale, prvenstveno iz straha od oštrih riječi, a ponekad i štapa gospodarice. Ubrzo po vjenčanju mlada je prihvatila sve običaje nove kuće: budi čvrst prema slugama i održavaj disciplinu.
Osim discipline, ona je preuzela i kućnu kasu koju joj je muž prepustio.
On je i dalje često putovao i trgovao sa svima gdje je vidio da može dobro zaraditi. S vremena na vrijeme je navraćao kući i što je istina, supruga ga je dočekivala kao nekog kralja, tako da je mladi trgovac s radošću ostavljao sav višak novca koje je zaradio svojoj vjernoj, ali ne pretjerano lijepoj ženi. Da budem iskren, ona je dobro vodila kućanstvo jer je to naučila od pokojnog oca i vještog muža. Kuća je cvala i bivala svaki put, kad bi se njen muž vratio s puta, sve ljepša i raskošnija. I dalje bi se on znao zavaliti na visokom balkonu uvečer i gledao zalazak sunca, ali ovaj put sa svojom ljepšom polovicom.
I sve je išlo kao po loju, glatko i jasno. On je naporno radio i gomilao bogatstvo, ona je sve to dobro čuvala i brinula se o djeci i domu. On je stekao ugled poštovana čovjeka u cijelo zemlji, koji nije bogzna što davao novca sirotinji i potrebitima, ali zveckava kesa je privukla mnoge ulizice i gladne, ne hrane, već slave i moći. Možda bih prije rekao da je strahopoštovanje prema novcu to što ga je uzdiglo na visoke trgovačke položaje.
Kada bi mu se ljudi klanjali, više su se bojali što će on tako bahat i prkosan učiniti nego što su ga cijenili, a voljeli – nimalo. I vlastita djeca su radije izbjegavali kontakt s ocem nego slušala njegova hvalisanja o uspješnom poslu koji je obavio tako što je prevario sve druge trgovce. A to varanje samo mu je više stvaralo neprijatelje među kolegama, ma koliko bili oni bogati. Kada im je trebao i oni su se smješkali prema njemu i hvalili njegovu umješnost, ali iza leđa su smišljali kako da mu vrate milo za drago nekom drugom prilikom.
I sve u svemu, išlo je glatko, bar izvana gledajući. Ali se kuhalo, malo pomalo.
Vrijeme je okrutno prema svima, pa i prema najbogatijima. Mogu vas mimoići i bolest i siromaštvo, ali vrijeme, to beskrajno neuhvatljivo vrijeme, nema toga tko mu je pobjegao. Ali to razigrano vrijeme ne pogađa svakoga na isti način. Nije to samo “čekaš da se desi i evo ga”, već se vrijeme poigrava s nama i uvijek nas nekako iznenadi, kao da smo mi prvi koje je izigralo.
Tako je još jedne večeri bogati trgovac iz zemlje Avanti sjedio na svojemu balkonu i gledao zalazak sunca. Bilo je prekrasno kao i uvijek. Možda je u tom času posumnjao da će mu to biti posljednji pogled koji će mu pružiti toliko traženi užitak spajanja sunca s morem. Možda je barem na tren posumnjao na neumitnu igru vremena i sudbine koje su promiješale njegove karte i stavile na stol gubitnu kombinaciju.
U trenutku kada je posljednja zraka sunca utonula u more i on je sklopio oči u udobnom naslonjaču i slatko zaspao.
Probudilo ga je prohladno jutro. Neki čovjek je pokucao na vrata. Donijeli su mu pismo da je sav teret koji je nestrpljivo čekao pao u ruke razbojnika, a svi ljudi u karavani su pobijeni. Svoj bijes još nije stišao kada su u glavnu prostoriju upali vojnici s poreznikom. Samo su mu pružili papir sa službenim pečatom i dok je on s nevjericom čitao optužnicu, nepoznati ljudi su odnosili iz njegove kuće svo vrijedno pokućstvo. U tren sve je bilo prazno osim razbijene stare stolice na koju je omamljen sjeo držeći se za glavu. Dozivao je imena svojih slugu, svoje žene i djece, ali nitko se nije javljao. Samo je na vratima kuhinje stajala stara polugluha kuharica.
Gospodarica i djeca su rano jutros otišli sa kočijama, rekla je – i više se ne vraćaju. O, zar i ona???
Pojurio je u sobu gdje je držao sav novac, ali sef je bio prazan, bez ijednog novčića. Samo je ona znala gdje je novac, samo ona, o ta prokleta. Zavijao je poput ranjenog vuka koji nije moga ni bolesnog zeca sustići. Svi su pobjegli daleko od njega. I odnijeli sve, sve što je imao. Svo njegovo blago što je stjecao mukom i teškim radom. Samo njegovo blago, i ničije više. Ti prokleti razbojnici, poreznici, prokleta nezahvalna rodbina. Otrčao je na svoj balkon s prekrasnim pogledom i vikao, vikao iz sveg glasa: Pokraden sam, u pomoć, pokraden sam.
Nitko se nije javio. Samo su bezbrižne ptice pjevice cvrkutale u obližnjem gaju. A on je plakao od očaja. Posve sam na balkonu s najljepšim pogledom u cijeloj zemlji Avanti.
Ujutro je napustio kuću i posve sam otišao u divljinu prekrasne zemlje Avanti.
Uzeo je staru odjeću koju je nosio konjušar i umornim korakom prelazio brda besciljno lutajući od sela do sela. Ispraznila mu se duša, govorio bi sam sebi. Niti jednim korakom mu nije bivalo lakše niti je osjećao da mu je ikakav cilj bliže. Jeo bi ono što bi nalazio uz cestu ili bi mu ljudi iz samilosti davali. Nije pitao za hranu jer što će praznom čovjeku hrana, što će njemu novci, odjeća ili obitelj?
Prolazilo je vrijeme i on je gotovo cijelu zemlju obišao, ne tražeći ništa. Ponekad bi ga prepoznali iako je sada zarastao i nosio razderotine od odjeće. Onda bi ga ljudi gađali kamenjem ili drvljem jer su se sjećali da je to onaj trgovac koji ih je prevario jednom ili više puta i podvalio im lošu hranu ili preskupo prodao jeftine proizvode.
Sa svakim udarcem seljani bi slavili i vraćali dio duga. On bi krvav nastavio dalje bez imalo volje da im se suprotstavili ili objasni što mu se dogodilo. Istini za volju, nikoga nije ni bilo briga, već bi ga vidjevši onakva jadna, s još većim žarom i užitkom uzimali kamenje i udarali, udarali. Nek im je protivnik polumrtav, nek mu krv curi niz vrat, nek je jadan, jadniji od njih. Neka vidi kako je biti na dnu, prevaren i opljačkan. Udri, vikali su i svaki pogodak slavili poput rođenja novog djeteta. Krv za krv. Njihovu sramotu za njegov poraz.
Ali velika je zemlja Avanti i u njoj ima mnogo sela i gradova gdje je naš propali trgovac kupovao i prodavao robu. Mnogi ljudi su ga znali i mnogima se zamjerio. I mnogo udaraca je primao, a niti jedan ga nije zabolio. Jer što ima boljeti šuplja stvora. Bez duše, bez ljudskosti, samo vreća kostiju i krvi koja curi.
Dugo je vremena prošlo i puno udaraca je palo, i on je podigao polako svoju bradatu glavu došavši do kraja zemlje. Sunce je taman počelo mijenjati boju i dodirivati daleke obale svojim dugim zrakama. Ptice su svojim krilima lelujale boje neba. Sjeo je na žal i prvi put nakon dugog vremena, suza je umjesto krvi kliznula niz lice.
Pustio je glas i zapjevao tihu pjesmu:
“Moji neprijatelji nisu moji neprijatelji, niti su mi neprijatelji ni svi bogovi, niti moje tijelo, planete ili vječno vrijeme. Moj um je uzrok sreće i nesreće i baca me u vječni kotač materijalnog života. Taj moćan um uzrokuje moju povezanost s ovim svijetom. Tako ponekad pomislim da uživam, a ponekad da patim, a ništa se stvarno ne mijenja. Moj um poput zrcala reflektira ovaj svijet. Ali ako je um savršeno miran, što još trebam učiniti da bih se izbavio? A ako mi um divlja, zar nije sve uzaludno? Sva osjetila su pod kontrolom uma i onaj tko um kontrolira – taj postaje gospodarem osjetila. Ukoliko ga ne kontroliram i tako uznemirim svoje srce, svi postaju moji neprijatelji i svugdje tražim grešku. Preći ću nepremostiv ocean neznanja i položiti svoj um pred Gospodarem sviju osjetila.”
Tako je zapjevao čovjek iz Avantija, odbacio svu odjeću i otišao daleko. Vrlo daleko.
I možda se više nikada nije vratio…
Pjesma Avanti brahmane – Šrimad Bhagavatam, 11. pjevanje
