Pred cca 20 godina, vodila sam razgovor sa kolegicom A. o kolegici I. za koju smo svi znali da svaki dan nakon posla ide u crkvu i moli te sam A. polu-posramljeno, rekla: “Kako je ona posebna, ona vjeruje i svaki dan ide u crkvu i moli. A nas dvije ?” Da bi ubrzo nakon toga A. rekla: “Ma, najviše ti ližu oltare najveći grešnici”…
Ups, njen komentar me šokirao, a istovremeno iz mene je izronilo pitanje: A stvarno, čemu ta potreba, svaki dan? Zašto ja nemam tu potrebu?
Od tada, još jedno vrijeme, danima, pred očima su mi se izmjenjivale slike o kolegici I., mogla sam, bez filtera (koji mi je A. pomogla skinuti), jasno pogledati svaku situaciju gdje I. svoju vjeru nije živjela, nije bila iskrena u odnosu s nama i s drugim kolegama. Hm, možda zato ta potreba… Još mi je trebalo dugo da se oporavim od iznenadnog otvaranja očiju. Dobila sam balans na vagi idealizacije. A. iako nije često bila u crkvi, bila je iskrena i fer osoba, a ja sam tad, bar bila iskrena u tome da vjeru možda i ne znam kako živjeti, iako ni to baš nije za hvaliti se.
Namjera mi nije kritika ni vjere, ni kolegice, ni ideje, ni sebe, već u smislu traženja prave istine, govorim o življenju svoje vjere, ideje, ideala u praksi i o iskrenosti vezanoj uz to.
Ne radi se toliko ni o vrsti oltara. Danas, ljudi poslije posla odu u shopping centar, po mogućnosti prije posla. U uto, čet, pet i možda i u subotu. Jedan oltar brzo se zamijeni drugim.
Zahvaljujući mudrosti kolegice A. još i dan danas, kada vidim da netko stalno svrdla po jednoj glavnoj ideji i „liže“ stalno taj oltar, dođe mi da se zapitam prvo da li je taj ideal zasnovan na istini, drugo da li taj netko zaista u taj ideal vjeruje i iskreno ga živi u praksi ili samo druge i sebe želi uvjeriti u svoju posebnost i da je ono što propagira istina (i što od toga dobiva).
Ako to i živi, ako je to zasnovano na istini, onda super!
Samo, dobro je, za nas, da mi, prije nego počnemo slijediti nekog ili vjerovati nekome, provjeriti da taj netko živi svoj ideal u praksi i odlučiti je li taj njihov oltar zaista vrijedan posjećivanja, da li je utemeljen na istini, ako smo to već odabrali za slijeđenje. Puno puta nije sve onakvo kakvim nam se učini i nečiji ideali čije smo uzeli za svoje (jer nismo imali svojih), nisu vrijedni truda. Često povjerujemo u nešto prije nego što smo to provjerili sa unutarnjim mudracem u nama koristeći se darom kritičkog razmišljanja i prikupljanja informacija na vrijeme.
Svatko od nas ima unutarnji, mudri GPS sustav koji nas vodi, ako neki ideal i osobu želimo slijediti, ako nekog već želimo idealizirati, on nam uvijek kaže koliko je ponašanje te osobe zaista usklađeno sa idejama koje propagira, iako nemamo sve informacije. Taj glas samo ne treba ušutkati kad se oglasi. Interni GPS ne bi trebalo pretvoriti u daleki eho istine koji odzvanja sve tiše i tiše u daljini. Treba poslušati prvi signal emocija koje naviru iz dubine našeg bića. Poštivati svoj unutarnji glas. To je često, jedino što imamo.
Kad duboko iznutra, tvoje unutarnje biće rezonira s idealima koji su utemeljeni u istini, onda znaš da si na pravom putu, to ćeš osjetiti. Živjeti ideale koji su zasnovani na istini, nije lako, ali vrijedno je svakog truda.
Zato je, na putu življenja u skladu s istinom, dobro znati koji su naši pravi ideali i odvojiti učitelje koji žive istinu od onih koji se samo pretvaraju, pred sobom i drugima iz svojih (nama, a možda i njima) često nepoznatih, interesa. Tako se možemo nadati autentičnom življenju svoje istine i izbjeći vodiče koji su se i sami, negdje po putu izgubili.
Napisala: Lejla Hejja
91 MOLITVE
