Jedan umjetnik me je, u Južnoj Kaliforniji, pitao: “Kada trebam gledati cvijet pa da izvučem najviše za moju umjetnost?” Rekao sam: “Ako tako gledaš, ne možeš biti u kontaktu sa cvijetom. Zanemari sve svoje projekte tako da zaista možeš biti sa cvijetom, bez namjere da istražuješ ili imaš bilo kakvu korist od toga.” Isti umjetnik mi je rekao: “Kada sam sa prijateljem, želim imati neke koristi od njega.” Naravno da možemo imati koristi od prijatelja, ali prijatelj je više od izvora dobiti. Prava je umjetnost jednostavno biti s prijateljem, bez traženja njegove podrške, pomoći ili savjeta.
Prešlo nam je u naviku promatrati stvari sa intencijom da nešto dobijemo. To zovemo “pragmatizam” i kažemo da je istina ono što se isplati. Ako meditiramo da bismo dosegli istinu, izgleda nam da je to dobra nadoknada. U meditaciji se zaustavljamo i potpuno promatramo. Zaustavljamo se samo da bismo bili tamo gdje smo upravo, da bismo bili sa sobom i sa svijetom. Kada smo u stanju da se zaustavimo, počinjemo vidjeti; ako možemo vidjeti, tada razumijemo. Mir i sreća su plodovi ovog procesa. Potrebno je usavršiti vještinu zaustavljanja da bismo zaista bili s prijateljem ili sa cvijetom. Kako možemo unijeti mir u društvo koje je naviklo da iz svake stvari izvlači korist? Kako nam osmijeh može biti izvor radosti, a ne samo diplomatski manevar? Kada se smiješimo sebi, taj osmijeh nije diplomatski, on je dokaz da smo mi – mi i da smo potpuno ovladali sobom. Možemo li pisati pjesmu o zaustavljanju, besciljnosti ili o samom postojanju? Možemo li slikati nešto od toga? Sve što činimo je poetski ili slikarski akt ako to činimo sa svjesnošću. Gajenje salate je poezija. Hodanje do samoposluge može biti slikarstvo. Kada ne brinemo mnogo o tome da li je nešto umjetničko djelo, kada smo jednostavno u svakom trenutku našeg života staloženi i svjesni, svaki taj trenutak je umjetničko djelo.
Čak i kad ne pišemo i ne slikamo, mi kreiramo. Bremeniti smo ljepotom, radošću, mirom i uljepšavamo život mnogim ljudima. Neki put je bolje ne spominjati riječ umjetnost. Ako djelujemo kroz svjesnost i cjelovitost, naša umjetnost će cvjetati i uopšte ne moramo o njoj da govorimo. Kada znamo kako biti mir, otkrivamo da je umjetnost divan način da podijelimo svoju smirenost. Umjetnički izraz će se ostvariti na ovaj ili onaj način, ali bivanje je suštinsko. Dakle, moramo se vratiti sebi i kada imamo radost i mir u sebi naše umjetničke kreacije će biti prirodne i služit će svijetu na pozitivan način.
Thich Nhat Hanh
