Nisu postojale škole roditeljstva ni sve te silne knjige, forumi, grupe na fejsbuku, a opet – sve se nekako znalo. Na kraju, nismo ispali ni tako loši.
Naše se majke nisu toliko plašile za nas. Nije se toliko mudrovalo oko tog roditeljstva. Moj otac se nije morao nacrtati svake večeri u osam nula nula da bi pomogao majci da me okupa. Ne tako davno i ja sam svoje dijete kupala sama. Običnim Bekutan sapunom za bebe. Jednom rukom sam držala dijete, drugom tuš, sapun, ručnik… Nisam se plašila da će mi ispasti u kadu. Realno, nijedna majka ne ispušta svoje dijete tek tako.
Moja se majka nije plašila trudnoće, ni povratka na posao, ni vrtića. Odvajanja. Nije imala kad misliti o tome hoće li boravak u grupi po mene ostaviti trajne posljedice. Nije se baš bavila socijalnim aspektima mog odrastanja. Nije trčala kod doktora za svaku sitnicu. Nije dolazila u školu svakog ponedjeljka i nikad joj nije palo na pamet da me „zaštiti’’ od nastavnika. Nismo igrali na „mrzi me profesor’’ kartu. Prelazak iz nižih u više razrede osnovne škole nije se dovodio u pitanje niti je predstavljao prekretnicu u životu vrijednu spomena.
Moja majka nikada nije bila moj osobni talac niti netko kome je dužnost da me zabavlja i učini moj boravak na planeti ugodnim.
Danas eto, nije dovoljno da djetinjstvo bude ugodno. Ne, djetinjstvo danas mora biti nezaboravno! Nezaboravno, prijatelji i prijateljice! Svaki dan je povod za prava mala slavlja, jer – Njima je dosadno. Od momenta dok otvore oči, pa do odlaska u krevet, uvečer, djecu je potrebno animirati, ugađati im na sve moguće načine, pomicati vlastite granice, biti blag, popustljiv, nikada ne povisiti ton, ne ugroziti njihov mali integritet ni na koji način i sve u svemu – stvoriti jedan veliki, ogromni agresivni i destruktivni ego.
Naše se majke nisu plašile nas. Ni našeg plača. S treskanjem, bacakanjem i drskošću su nekako lakše i otresitije izlazile na kraj. Naše su majke pile svoje kave natenane i odmarale se kad dođu s posla. Mi smo se za to vrijeme igrali ispred zgrade s drugom djecom. Drugom djecom, prijatelji i prijateljice.
Znalo se što se smije, a što ne. Što je dobro, a što ne. Vadi taj prst iz usta, ne čačkaj nos, ne pričaj sa strancima, ne uzimaj bombone od nepoznatog barbe na ulici, skloni se od televizora, pokvarit ćeš oči, kaži dobar dan, hvala, molim, ustani da baka sjedne, budi dobar prijatelj, ne sjedi na hladnom betonu, pojedi sve iz tanjura i do osam budi kući. Eto tako smo nekako mi odgajani.
Nedoumice su se rješavale i bez googlea, uz savjete drugih, iskusnijih prijateljica. Nisu postojale škole roditeljstva, ni sve te silne knjige, forumi, grupe na fejsbuku, a opet – sve se nekako znalo. Na kraju, nismo ispali ni tako loši. Današnje odrastanje sliči na utrku s preponama.
Čak i prije nego se rodi – kljukaj se folnom kiselinom, pij vitamine, radi double i triple testove…
Onda – porodi se bezbolno, bez traume, budi s bebom, doji do trećeg osnovne, uvažavaj karakter, temperament, genetske predispozicije, ne dozvoli da plače, nosi ponosno k’o da je štafeta mladosti, ne ostavljaj je samu, ne gasi svjetlo, napravi mjesta u svom krevetu, premjesti muža u dnevnu, bdij nad njom tijekom cijelog perioda odrastanja, ne dozvoli da joj bilo što zafali, da se osjeti ugroženo, zapostavljeno, da nema, poštuj njeno malo Ja, uvažavaj njene potrebe, preispituj se, donosi ispravne odluke, preuzmi svu odgovornost, na zasluge zaboravi, zaštiti je od sunca, zračenja, zagađenog zraka, pasa lutalica, ispušnih plinova, urokljivih očiju, retrogradnog Merkura, zasićenih masti i slobodnih radikala.
Čisti oko zgrade, skupljaj smeće, recikliraj plastiku, kupuj organsko, sadi drveće, jer – naša djeca zaslužuju bolju planetu.
Ok, a što ako ta naša planeta zaslužuje bolju djecu? Mislim, pitam za prijateljicu.
