Proteklih dana često čujem kako se svi vraćaju u stvarnost, najavljuju povratke u realnost sa godišnjih odmora i pišu eseje o najmodernijoj inačici tog legendarnog povratka danas poznatog pod nazivom postvacation blues. Tom novom bluesu u našem životu posvećuju čak i priloge u emisijama u udarnim terminina (točnije dnevniku) dajući nam top pet savjeta kako da prebrodimo povratak u stvarnost nakon godišnjeg odmora. Zapamtila sam onaj o prakticiranju dubokog i sporog disanja da nas valjda ne strefi neki udar od same pomisli da se vraćamo u svoju kolotečinu.
Widget not in any sidebars
Čuvajte se! Hrvatskom se širi epidemija postvacation bluesa, zatvarajte se u svoje stvarnosti i ne izlazite iz njih do sljedećeg ljeta!
Stanem malo i razmislim – otkud mi to stižemo da se sad naglo moramo vratiti u stvarnost jer je stigao rujan? Većina tih povratnika provela je određeni broj tjedana (da ne kažem dana) na nekom hrvatskom otoku, a ne na svemirskoj stanici s koje sada planira povratak.
Očito se u tom periodu nismo nalazili u stvarnosti, već četveronoške iz nje pobjegli prakticirajući sve ono što ne priliči stvarnom životu – opuštenost, smijeh, uzbuđenje, mir, veselje i poneki mali luksuz. One stvari koje očito nemaju blage veze sa životom. Životom u stvarnosti koji smo svi poprilično ozbiljno shvatili i kojim se krećemo očigledno vođeni nekim naputkom nepoznatog autora jer su nam kretanja njime svima vrlo slična. Shvatili smo ga zapravo toliko ozbiljno da je sasvim prirodno da iz njega treba bježati glavom bez obzira!
Je li moguće da je ta stvarnost toliko loša da povratak u nju može uzrokovati čak i depresiju? Što to nije u redu s našom stvarnosti? Zar smo zaista pristali biti dio kolektivnog negativiteta? Živimo toliko uniformirano da mi se rasprava oko toga trebaju li djeca u školama nositi uniforme, ili ne ponekad čini zaista suvišnom. Naši umovi čvrsto su zakopčani u uniformama, svi isti, bez zraka, bez mogućnosti da širom otvore ruke, a da uniforma ne pukne.
Dok su nam umovi u uniformama, nebitno je hoće li dijete trčkarati školskim dvorištem u trenerci od 50, ili 500 kuna.
Widget not in any sidebars
I onda malo iskočiš iz vagona stvarnosti. Ali, u ovom slučaju ne na Pag ili Hvar nego u neki svoj svijet, neku svoju briju. Tvoj um raširi ruke i njegova uniforma pukne, ali nekako ti je se ne da više zakrpavati. Štoviše, mlatara tim rukama dok rupe ne postanu toliko velike da više nema smisla stajati u poderanoj uniformi i um je odluči odbaciti. I tada shvatiš da si sam. Poprilično sam. Umovi oko tebe šeću u svojim uniformama i slijede naputak. Gledaju te u čudu i pitaju se o čemu to trabunjaš. I odjednom osjetiš da više nemate baš pretjerano puno tema za razgovor. Osim ako svoj um ne ogrneš na trenutak uniformom da se ne bi smrznuo od kontakta s ovim drugim.
Ponekad mi doleti kritika za neki moj tekst o nemogućnost prakticiranja o onome što pišem u stvarnom životu. Valjda u ovom iz kojeg stalno bježimo. Ima i onih koji se potrude i napismeno mi spočitnuti da su neke stvari daleko od stvarnosti. A ja se onda zapitam: koje i čije stvarnosti? Tvoje stvarnosti iz koje jedva čekaš pobjeći čim ti se ukaže prilika i nevoljko se u nju vraćaš s prvim kolonama na autoputu? Iz stvarnosti koja je toliko nestvarna da u njoj uopće nisi svjestan sebe, svojih vrijednosti i snova?
Iz stvarnosti iz koje te ipak nešto tjera na kritiku onoga što se kosi s tvojom uhodanom stazom, a ono o čemu pišem te malo i žulja. Zapravo, ponekad zažulja toliko da ne možeš šutjeti. Pa vikneš da je nemoguće. Nemoguće je! – povičeš grubo, a tom grubošću možda tek pokušavaš stišati glas iz svoje dubine koji te kori. Pa povičeš još brže: Ne bi te ubilo malo realnosti!
A ja ti odgovorim da je upravo realnost ta koja me ubija, jer me ne priznaje. Ne priznaje moje misli, ne priznaje moje želje, a ja ne pristajem biti dio nje više od onoga koliko moram, jer me ovakva kakva je baš ničime nije zadužila. I odlučujem stvarati svoju stvarnost.
Pišem. Promišljam. Isprobavam. Idem nekim svojim putem. Znam što želim. A zbog toga što znam što želim – znam i što imam. I zahvalna sam na tome. Odlučila sam biti sigurna da nam je rođenjem dano pravo na vlastitu stvarnost. Štoviše, dana nam je i obveza. Baš kao i u svakom ugovoru. A ovaj bismo ugovor itekako detaljno trebali iščitati.
I zbog toga…
Živi svoju stvarnost jer je ona tvoj blagoslov, a ne kazna. Budi svoj. Imaj svoje želje. Imaj svoje radosti. Probudi svijest o onome što nije dobro u tvom u životu i kreni to popravljati, ali isto tako ne dozvoli da ti stvarnost oduzme svijest o onome što je dobro i što imaš. Shvati da imaš pravo na svoje želje i da zbog toga ne trebaš osjećati sram, već ponos. Ne budi klišej koji bježi iz stvarnosti. Budi bilo koji drugi klišej, samo ne taj. I ne dozvoli da snaga pokorene mase bude veća od tvog truda da gradiš i stvaraš. I dok ti netko bude dovikivao: Ne bi te ubilo malo realnosti! – vidjet ćeš kako je njega ta ista realnost već ubila.
Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog
26 HOLISTIČKA ANATOMIJA
HOLISTIČKA ANATOMIJA
Integrativan vodič kroz ljudsko tijelo
Komplementarni i alternativni pristupi zdravlju i medicini sve su više prihvaćeni kako ograničenja konvencionalnih tretmana postaju sve vidljivija. Ova knjiga predstavlja autoritativnu studiju anatomije, fiziologije i patologije, ali cijelu raspravu autorica proširuje povezujući znanost o tijelu i razne oblike alternativnih pristupa zdravlju kako bi istražila način na koji ljudsko tijelo funkcionira – i način na koji stupa u interakciju sa svojim okružjem te kako to postojanje doživljava na emocionalnoj i duhovnoj razini.
440 stranica, format: 16×23 cm
