Ne dozvoli da ti netko drugi govori što je za tebe sreća. Ne dozvoli da ti netko drugi diktira smjer u životu jer nitko te ne poznaje bolje od tebe samog. Kada taj netko bude hodao u tvojim cipelama, onda mu dopusti da ti diktira put. Ali, upamti da lakoga puta nema. Da je lako, ne bismo napredovali i ne bismo cijenili ono što smo postali.
Nekoć davno, sanjali smo život kakav smo bili uvjereni da ćemo živjeti. Nekoć davno djetinjstvo je imalo okus susjedovih trešanja. Imalo je boje najljepše duge poslije kiše, imalo je miris stare lipe ispred kuće. Tada, bili smo bezbrižni, lišeni negativnih misli i osude okoline. Zašto smo tada smatrali da je sve i dalje tako dostupno, moguće i opipljivo, iza ugla? Kako smo mogli vjerovati u nešto što još nismo niti doživjeli niti bili blizu toga?
Tada smo bili neiskvareni i srcem mislili. Bili smo čvrsto spojeni sa svojim izvorom, ne dajući nikome da nas uvjeri u suprotno, blesavo smo se povodili za svojim snovima. Ulaskom u rane faze mladosti i odgovornosti, shvatili smo koliko smo zastranili. Zaboravljajući njegovati dijete u sebi, zatvorili smo srce za svu dobru energiju, napravili blokadu za sve ono što smo prije tako lako privlačili.
Kako li je teško danas doživjeti da ležeći na travi ugledaš onu malu točkastu bubamaru koja je navodno nosila sreću, a nama bila razlog za najiskreniji osmijeh? “Znaš li kako je teško danas naći djetelinu s četiri lista?”, rekli su mi. Tražili smo ju danima, na svim tratinama, no našli smo samo one obične.. Tko li je samo izmislio da je djetelina sa četiri lista ona koja nosi sreću?
Zato što je rijetkost naći ju, zato smo ju smatrali srećom. A sreća je daleko više od onoga što smatramo rijetkim. Sreća je i djetelina sa ”obična” tri lista. Sreća je ležati bezbrižno u travi, ne mareći hoće li male slatke bubamare hodati po tebi. Sreća je i dalje voljeti oblake, pronalaziti u njima tajne poruke i oblike. Sreća je i dalje se veseliti prvim proljetnim kišnim kapima, hodati bos i smijati se na sve i svašta.
Upravo oni koji su vam tad govorili da je sreća samo mala bubamara ili djetelina sa četiri lista, oni su vas naučili da ne cijenite sitnice i da potragu svedete na ono što je rijetkost za naći. Da tragate za onim što vam oni nameću i što vam društvo nameće. Slušate li i dalje njihov glas ili ste vjerni svome? Tragate li za srećom i dalje tmurno tumarajući ulicama, trošeći se na poslovima koji nisu prikladni za vas, u nadi da ćete pronaći škrinju s blagom, a uz nju dobiti i instant sreću?
Zašto je prije bilo jednostavnije vjerovati u duge i jednoroge? Zato što nismo pridavali previše pažnje riječima starijih. Smatrali smo ih suviše ozbiljnima i zabrinutima da bismo im dali da nam kvare kvalitetne trenutke. Tada smo se znali odmaknuti, svijet gledati svojim očima i biti veseli. Sada se ne usuđujemo smijati naglas. Sada se teže odvažujemo napraviti iskorak, izaći iz dobro nacrtanog kruga i krenuti na put u drukčije.
Sada većina nas postaje suviše ozbiljna i zabrinuta. Trčimo često tako od problema, ne shvaćajući da su problemi u našoj glavi. Za početak, osmijeh je tako malen detalj, malen čin, koji ne iziskuje previše truda, a tako veliku razliku može napraviti. Kao i pokoja lijepa riječ upućena poznaniku kojega nismo dugo vidjeli. To dvoje je sasvim dovoljno da nekome uljepšate dan. Tako je lako napraviti tu malu razliku u ponašanju, pomaknuti misli na pozitivu, a nekima i dalje jako teško.
Nemate vremena za smijeh, kažete? Nemate vremena za snove jer nešto mora plaćati i račune? Dok ste maštali o svojim ciljevima, planirali te neizrečene snove, recite mi, jeste li ikada razmišljali o novcu?
Je li vam uistinu bilo bitno koliko ćete novaca tada imati, ako krenete tim putem? Ili vam je bilo bitno to da ste zadovoljni sobom, da postajete sve bliže i bliže onoj verziji sebe o kojoj ste nekoć sanjali? Znajući da ćete živjeti ono što volite i voljeti to što živite, uživati u punoći vlastitog izražaja. Tada nije bilo bitno hoćete li imati novce u novčaniku.
Energija koju osjećaš kada radiš nešto što ti leži, nešto u čemu istinski uživaš, tjera te da tragaš dalje, da postupno kroz iskustva mijenjaš sebe. Tjera ti osmijeh na lice, briše bore, briše tuge i brige. Jer čim odradiš i onaj 1% toga što voliš, znaš da si se pomaknuo s početka, da si nešto pokušao. Znaš da ćeš možda ponekad skrenuti stranputicom, zalutati u vlastitim mislima ili tugama.
Ali znaš ako si se već i uspio odvažiti da se ostvariš, da ćeš se jednako tako naučiti vratiti na taj put. I nije tu riječ o krajnjem cilju i pobjedi. Nije riječ o tome da jednoga dana stojiš ponosno na tronu. Riječ je o tome da se tjeraš i guraš u promjene, u život. Da shvatiš koliko nam je prilika dano svaki dan, da ih sve iskoristiš onako kako samo ti želiš i zamišljaš.
Sreća je dostupna svima, a problemi su dio svih nas. Razlika je u tome kako se nosimo s njima. Ljudi koji su sretni, znaju da će se kišni oblaci opet nadviti nad njima. Isto tako, znaju da će ovaj put pripremiti kabanicu ili kišobran, ili će se prepustiti trenutnim emocijama i iz njih iskoristiti ono najbolje te plesati na kiši.
Ne dozvoli da ti netko drugi govori što je za tebe sreća. Ne dozvoli da ti netko drugi diktira smjer u životu jer nitko te ne poznaje bolje od tebe samog. U tebi leži odgovor na sve ono što ti se čini nejasno i nedokučivo. Život postaje plan B, kada se pretjerano uljuljkamo u rutinu, kada nam postane svejedno to koliko dani i mjeseci lete. Kada prestanemo mariti koji ljudi dolaze, a koji odlaze iz naših života.
Istina je, život je ponekad svakakav, pun iznenađenja. Borimo se s različitim poteškoćama, prema tome moramo shvatiti da nitko drugi nema odgovor na našu patnju ili sumnju. Kada taj netko bude hodao u tvojim cipelama, onda mu dopusti da ti diktira put. Ali, upamti da lakoga puta nema. Da je lako, ne bismo napredovali i ne bismo cijenili ono što smo postali.
Isto tako, nikada nije prekasno da se pogledaš u ogledalo, skineš tu šminku/krinku i da počneš pravim očima gledati sebe. Bodriti se da ideš dalje, da ispuniš ono što si davno obećao djetetu u sebi. Sjećaš se, ono se igralo tako veselo, pjevalo i smijalo tako glasno… Ono je znalo da će uživati na putu do cilja, znalo je da je cilj pronaći sebe i tako se stopiti sa drugima u sreći i jedinstvu svih unikatnosti.
Fascinantno je to koliko smo svi različiti, a opet toliko jednaki. Svi zaziremo od sebe, strahujemo od života kakav bi mogao biti ako izgubimo sebe i ako izgubimo nadu. Ako smo već toliko jednaki u nekim stvarima, trebali bi više razumijevanja imati za one koji su odlučili konačno napraviti iskorak iz kruga i pustiti svoj glas. Trebali bi biti ponosni jer je netko krenuo vlastitim stopama, potičući i nas da učinimo slično i otkrijemo tko smo.
Ne dopusti životu da postane plan B, baš kao što ne dopuštaš moru da te razbije o stijene, nego se boriš i plivaš. Možda je poriv većine ljudi plivati nizvodno, dopuštati moru da ih ponekad lomi, ali neka zadaća i poriv nekolicine nas bude plivati uzvodno. Poučiti druge da postoji i drukčiji put, da postoji nada. Koliko god struje bile jake i činilo se nemogućim, pusti da dijete u tebi raširi svoju radost i vjeru.
Znaš, sam si davno prije nego si došao na svijet sklopio dogovor. Znaš, i ako ikada zalutaš, duša zna prepoznati svoj put. Znaš, sve će doći na svoje, plivao ti nizvodno ili uzvodno, ukoliko njeguješ sitnice i ne dopuštaš svijetu da ti skine osmijeh sa lica. Život tada postaje plan A. Sve ono što si želio, tvoje je. Znaš li koliko je dobar taj osjećaj?
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/Lombarovic/
https://marijalombarovic.wordpress.com/
