Što je djetetu djetinjstvo?
Period odrastanja u kojem dijete uči prolazeći razvojne faze kroz igru i edukaciju. Uz sve to bi trebalo naučiti odgovornost.
Još je Milton u 17.st. rekao da je „djetinjstvo ono što određuje čovjeka kao što jutro određuje dan“. I sami znate da se po jutru dan poznaje i da se potrudite da vam svaki početak bude što bolji.
Kako se vi kao roditelji trudite da djetinjstvo djeteta bude što bolje i kvalitetnije te da i ostatak života bude još bolji?
Što mislim pod time da se današnjoj djeci krade djetinjstvo?
Generacije djece koje se rađaju prikraćene su za obiteljska okupljanja i zajedništvo. Dominiraju otuđenost i samostalnost. Od malih nogu dijete kreće u jaslice i vrtić, odgoj i obrazovanje preuzima društvo i to društvo s kojim su roditelji nezadovoljni jer nije onakvo kakvo bi po njihovom mišljenju trebalo biti. No, svejedno su svoju djecu prisiljeni prepustiti u ruke tog istog društva. I tako roditelji nezadovoljni društvom, u svojem djetetu uviđaju karakteristike društva i takvog odgoja, te samim time svoje nezadovoljstvo iskaljuju i na djetetu jer dijete ne odrasta u ono što roditelj želi već ono što društvo želi.
Ako to malo slobodnog vremena koje imate ne posvetite odnosu s djetetom, komunikaciji i svojem utjecaju na dijete s ljubavlju, tada će doista vaše dijete biti odraz društva, a ne vas. I sve je u redu ako se to vama dopada. No, ako vam se ne dopada, a društvo vrši utjecaj na dijete, ode djetinjstvo vašeg djeteta u pogrešne ruke, silom prilika.
Nestali su djede i bake kao odlične čuvalice djece zato što su im oni prenosili ono što su i vas odgajali. Zato kad god možete i ako možete, dozvolite im da umiješaju svoje prste u odgoj vaše djece. Nemojte se bojati da će ih pokvariti. Manje će ih pokvariti od društva samog. Tu će im barem dio djetinjstva ostati ako budu vrijeme provodili uz djedu i baku. Oni će ih podučiti nečemu što je današnje društvo već zaboravilo.
Dalje, medijima se širi uglavnom nasilje. Kako djeca igraju nasilne igrice i gledaju nasilne filmove, postalo im je normalno da se roditelji svađaju, a nenormalno da se grle, maze i ljube. Ono tako uči kako samo nasiljem doći do cilja.
Poanta djetinjstva je nešto drugo, zar ne?
Dalje, statistike u Hrvatskoj pokazuju da svaki treći brak završava razvodom. Kako se to odražava na dijete? Od malih nogu uči balansirati između ljubavi oca i majke, nastojeći ne povrijediti majku ako više voli oca ili oca ako kojim slučajem pokaže više ljubavi prema majci. U tom balansiranju djetetu je lakše biti nasilno nego izražavati ljubav. Osim toga, kada je raspad obitelji u tijeku, verbalna agresija je uglavnom prisutna u životu djeteta te ono samo uči kako, iako na pogrešan način.
Ode njegovo djetinjstvo.
Želi li dijete preživjeti u takvom društvu uči se manipulacijom opstati. Nema baš puno izbora biti drugačije kad je cijela okolina takva. Manipulacija je negativna osobina. Znači, ni tu dijete ne može biti bezbrižno i imati svoje lijepo djetinjstvo koje zaslužuje.
Roditelj se nikako ne bi smio pretvoriti u promatrača koji samo promatra kako mu dijete odrasta. Roditelj treba biti aktivni nosioc odgoja djeteta i dati sve od sebe da zaštiti dijete od loših utjecaja, da odgaja onako kako on misli da bi trebalo, da djetetu ulijeva osjećaj zaštite, brige i ljubavi, da se potrudi što više komunicirati s djetetom tijekom dana te mu usađivati obiteljske vrijednosti i norme ponašanja. Osim toga, svaki roditelj bi trebao s ponosom hvaliti odlične osobine svojeg djeteta, a što manje kritizirati i žaliti se na ono što njegovo dijete postaje. Kritikom samo dajemo priznanje da dijete nije ono što mi želimo. Dijete se loše osjeća, a ne zna kako ispraviti. Na roditelju je da utjecajnije djeluje.
Manje riječi, više djela.
Kada kažem da im ne kradete djetinjstvo, mislim da se potrudite da rastu što bezbrižnije kroz igru pretvarajući se u odgovorne ljude.
Nagledam se preozbiljne djece sa sedam ili osam godina koji rješavaju odnos mame i tate balansirajući između njih dvoje. Nagledam se malih manipulatora koji silom prilika ne znaju drugačije dok im ja ne pokažem da može drugačije. To je odgovornost roditelja, a ne učitelja i društva. Nagledam se preozbiljne djece koja se ne znaju smijati ni šaliti. Nagledam se djece koja nemaju poštovanja i koja ni ne znaju što je to poštovanje, a kamoli samopoštovanje.
Kao učiteljica radim sve to jer mi je žao te djece, no većina kolega neće to odraditi jer nam nastavni plan i program to ne dozvoljavaju. Imamo ono što trebamo odraditi. Ovo nije dio toga. No, ne želim da me djeca pamte po nastavnom planu i programu već po tome da sam bila čovjek koji je imao vremena za njih i za prave vrijednosti.
Upravo to treba biti misija svakog roditelja. Ne da vas pamte samo po tome da ste ih rodili već da s ponosom ističu što su sve dobili do vas u nasljedstvo, pri tome ne mislim na materijalne stvari. Iako je to lakše od ovog drugog.
Dajte sve od sebe, a na kraju će vrijeme pokazati svoje.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Anita Vadas, anitavadas.com
