U užurbanom i gotovo histeričnom društvu sasvim je “normalno” da se roditelji deru na djecu. Na drugom kraju svijeta, Inuiti smatraju da su deranje, nervoza i nestrpljenje odlike nezrelosti, stoga djecu odgajaju potpuno drugačije. Inuiti smatraju da jedino što vika i deranje na djecu rade – jest da vam “dižu tlak” i ubrzavaju otkucaje srca! Kako onda disciplinirati djecu?
Zapadnjaci su oduvijek smatrali da su nadmoćni i “pametniji” od ostatka svijeta pa ipak mi bismo i te kako što imali učiti od drugih.
Još šezdesetih godina prošlog stoljeća Jean Briggs, koja je diplomirala na Harvardu, otkrila je značajnu prirodu ljudske ljutnje. S 34 godine je putovala diljem Arktičkog kruga i živjela je među Inuitima 17 mjeseci. U to su vrijeme mnoge inuitske obitelji živjele slično onako kako su njihovi preci živjeli tisućama godina. Zimi su gradili iglue, a ljeti šatore.
Briggs je ubrzo shvatila da se u tim obiteljima događa nešto izvanredno: odrasli su imali nevjerojatnu sposobnost kontroliranja svog bijesa. Također je otkrila da je inuitski način odgajanja djece zbog toga vrlo uspješan.
Čak se i samo pokazivanje nezadovoljstva ili iritacije smatralo slabim i dječjim, primijetila je Briggs.
Primjerice, jednom je netko srušio kipući čaj na pod, oštetivši ga, no drugi nisu niti promijenili izraz lica. U drugom slučaju netko je pokidao ribarsku mrežu na što su svi zajedno reagirali mirnoćom i zašili mrežu.
Nasuprot tome, Briggs koja je bila odgojena na konvencionalan način, nikako se nije uklapala u tu sredinu. Doimala se poput divljeg djeteta, iako se jako trudila kontrolirati svoj bijes.
Iako je Briggs umrla 2016. godine ostavila je svoja vrijedna zapažanja i otkrića u svojoj knjizi Never in Anger [Nikad ljutiti, op. prev.].
Jedan od prvi događaja koji su šokirali Briggs je kad je hodala kamenitom plažom na Arktiku i kad je vidjela mladu majku koja se igrala s malim djetetom – malim dječakom starom oko 2 godine. Mama je uzela šljunak i rekla: “Udari me! Idi. Udari me jače”.
Dječak je bacio kamen na svoju majku i ona je uzviknula: “Ooooww. To boli!”
Briggs je bila potpuno zbunjena. Činilo se da mama podučava dijete suprotno onome što roditelji žele. I činilo se da njezine akcije proturječe svemu što je Briggs znala o inuitskoj kulturi.
Ispostavilo se da je mama izvršavala snažan alat za roditeljstvo kako bi naučila dijete kako kontrolirati svoj bijes.
Inuiti imaju jedno zlatno pravilo kad je riječ o odgoju djece: Ne vičite na svoju djecu.
Tradicionalno inuitsko roditeljstvo je nevjerojatno brižno i nježno. Ako biste poredali sve stilove roditeljstva po cijelom svijetu i rangirali ih po svojoj blagosti, inuitski bi pristup vjerojatno bio na vrhu. (Čak imaju i poseban poljubac za bebe, gdje stave nos na obraz i njuše kožu bebe.)
Inuiti smatraju da jedino što vika i deranje na djecu rade jest da vam “dižu tlak” i ubrzavaju otkucaje srca. Inuitska majka Ipeelie o tome kaže:
Roditelji često misle da djeca namjerno pritišću njihove gumbiće, ali to nije ono što se događa. Oni su jednostavno uzrujani zbog nečega i potrebno je shvatiti što je to.
Psihologinja Laura Markham potvrđuje inuitski način razmišljanja:
Kad vičemo na dijete ili zaprijetimo nečim učimo dijete da viče. Obučavamo ih da ne viču kad se uzrujaju i kad ne znaju riješiti problem. Nasuprot tome, roditelji koji kontroliraju svoj bijes pomažu svojoj djeci da ga nauče kontrolirati. Djeca uče kako se nositi s emocijama od svojih roditelja.
No, ako ne grdite ili ne govorite u ljutitom tonu, kako onda disciplinirati djecu?
Tisućama godina Inuiti se oslanjaju na drevni alat – pripovijedanje priča za disciplinu. To spada u njihovu drevnu usmenu predaju koja se prenosi s jedne generacije Inuita na drugu, osmišljenu da u određenom trenutku oblikuje ponašanje djece. Ponekad im čak i spasi život.
Jedan od takvih primjera je kako naučiti djecu da se drže podalje od oceana gdje se mogu lako utopiti. Umjesto da dreknu: “Ne približavaj se vodi!” roditelji Inuiti preduzimaju preventivan pristup i pričaju djeci posebnu priču o tome što se nalazi u vodi. Priča govori o čudovištu koje vreba djecu iz mora i koje će ih zgrabiti, odvući u ocean i usvojiti u svoju obitelj.
Na ovakav način nije potrebno vikati na dijete kad se dogodi da se dijete približi oceanu, ono je već dobilo poruku o opasnosti kroz priču.
Druga priča pomaže da djeca nose kapu kad je jako hladno vani. Oni im pričaju da će im polarna svjetlost skinuti glavu i koristiti je kao nogometnu loptu. Zvuči zastrašujuće pričati djeci takve priče, zar ne? Briggs je dijelila to mišljenje:
Isprva su mi se te priče činile pomalo zastrašujućim za malu djecu. I moja prva reakcija je bila da ih momentalno odbacim. Ali moje se mišljenje preokrenulo 180 stupnjeva nakon što sam promatrala odgovor vlastite kćeri na slične priče – i nakon što sam naučila više o složenom odnosu čovječanstva s pripovjetkama.
Usmeno pripovijedanje je ono što je poznato kao univerzalno ljudsko. Desetcima tisuća godina to je bio ključni način na koji roditelji podučavaju djecu o vrijednostima i ponašanju.
Inuiti su ponosni na svoje naslijeđe, na koncu konca ovaj narod do prije nekoliko desetljeća nije znao za rak, tumore i srčana oboljenja, za ratove i ubijanja sve dok im Europljani nisu pokazali kako se uništava sve što nije bjelačko.
Danas mnogi zapadnjački roditelji svoje usmeno pripovijedanje predaju ekranima. Čineći to, pitamo se ne propuštamo li na jednostavan i učinkovit način discipliniranje i mijenjanje ponašanja kod naše djece. Mogu li se mala djeca doista nekako “ožičiti” kako bi učila kroz priče?
Psihologinja Deena Weisberg sa Sveučilišta Villanova koja proučava kako mala djeca tumače fikciju smatra:
Mi najbolje učimo kroz stvari koje su nam zanimljive. A u pričama ima mnogih stvari koje su zanimljive, a kojih nema u direktnim i golim naredbama. Priče s malo opasnosti uvlače djecu poput magneta i pretvaraju napete aktivnosti poput discipliniranja u razigranu interakciju. S pričama djeca vide kako se stvari događaju u stvarnom životu. I djeca i odrasli misle kako je to zabavno.
Većina roditelja želi svoje dijete odgojiti tako da je ono jednog dana sposobno i voljno živjeti dobar život u kojem će doprinijeti radu za zajedničko dobro obitelji, zajednice i društva u kojem živi. To uključuje određene vještine i pridržavanje dobro definiranog skupa vrijednosti, uvjerenja i načela. No da bi to uspjeli oni i sami moraju imati te iste vrijednosti.
U tome ih uvelike sprječava činjenica da većinom živimo s roditeljima s narcisoidnim karakteristikama koji su svoja nerealna očekivanja njihovih roditelja prenijeli u svoj život, samim tim i u život svog djeteta.
Kako bismo izbjegli ovu zamku, potrebno je zaviriti u tuđe kulture koje odgoju djeteta prilaze na potpuno suprotan način nego mi Zapadnjaci. Stoga nam inuitski način odgajanja djece itekako može pomoći u tome.
Igra i zabava je nešto što je klincima uvijek primamljivo i zanimljivo, sasvim je logično da se u ovakvom načinu odgajanja i discipliniranja djece može pronaći vrijednosti koje se lako mogu primijeniti uz malo truda i kreativnosti.
Takav pristup ne samo da može pomoći u razvoju važnih životnih vještina za dijete, već i u stvaranju snažne veze između roditelja i djece.
Ne zaboravimo da su Slaveni tisućama godina gajili nevjerojatnu usmenu predaju kako u obliku junačkih deseteraca tako u oblicima priča i bajki. Dovoljno je da se sjetimo baba jJga, baba Roga, Tintilinića, Kosjenke i Regoča pa da shvatimo kako imamo što ponuditi svojoj djeci, ako to želimo.
Anamarija Vukojević/matrixworldhr.com
