Upravo kad mislimo da kontroliramo sve, najčešće sve krene nizbrdo. Djeca imaju svoje misli, želje, stavove i razvijaju se u bića koja ne žele biti kontrolirana. Žele biti voljena.

‘Dok god volimo nekog zbog njegovih vrlina, to nije ništa ozbiljno. Ali kad ga počnemo ljubiti zbog njegovih mana, onda je to ljubav.’ (Sasha Guitry)

Dan je sunčan, divan, spokojan. Praznik je i samim time svi su opušteniji, razigrani, posvećeni obitelji, domu, odmaraju misli od posla. Većina obitelji pohrlila je u park i sve vrvi od dječjeg smijeha. U kutiću parka majka i kći osamnaestogodišnjakinja ispijaju jutarnju kavicu. Izgleda idilično, obje su radosne i provode vrijeme zajedno. Majka hvali kćer zbog ocjena koje je dobila u petak i izražava ponos i ljubav. Tijekom razgovora, kći spominje nastavak školovanja izvan države u kojoj žive. Majci se ideja nimalo ne sviđa, smatra da je kći premlada i nespremna za samostalan život.

Kći: “Uopće me ne razumiješ, želiš da napredujem, a ne dopuštaš mi da o bilo čemu odlučujem.”

Majka uskoro ljubav i ponos zamjenjuje ucjenama i kritikama: “Uopće me ne slušaš. Tako si tvrdoglava. Znam što govorim… “

Kći (pomalo uzrujana): “Nikad me ne podupireš, čim nešto nije po tvome, odbijaš mi pomoći. Ja ću svejedno otići…”

Majka: “Samo ti hajde, vidjet ćeš kako će ti biti loše i sjetit ćeš se mojih riječi… Tad će biti kasno.”

Kći: “Ponašaš se kao da sam ti neprijatelj. Zašto bi bilo loše, zašto se ne možeš radovati mom uspjehu…!”

I tako se mirna, spokojna, sunčana kava pretvorila u vrtlog uzburkanih emocija, kritika, ucjena i napada.

Kako je razgovor otišao u ovom smjeru? U čemu je pogriješila majka, u čemu kćer? Prepoznajete li sebe u ovom dijalogu i smatrate li ga pogrešnim?

Roditelji često tvrde da najviše vole svoju djecu i da im žele najbolje. Logično, oni su ih stvorili i naravno da im žele sreću. Međutim, djeca i roditelji ne razmišljaju uvijek isto. Generacije se razlikuju i svaka nosi sa sobom drukčije odrednice, vrijednosti, stavove i nekad ih je teško usuglasiti. U nekim slučajevima se događa da roditelji postavljaju ultimatume djeci, upućuju kritike, ucjenjuju ih. Smatraju da čine najbolje, jer oni ZNAJU što je najbolje za njih. Djeca ne mogu odlučivati za sebe, pa nemaju iskustva ni dovoljno godina.

Imamo li pravo misliti i znati uvijek najbolje za onoga drugoga? Tko nam je dao to pravo? Krademo li time odgovornost i odgovorno snošenje posljedica svojoj djeci?

U ovakvim situacijama, djeca često iz poslušnih, odgovornih i uspješnih individua postaju nervozna, buntovna, depresivna. Roditelji uzroke pripisuju raznim događajima, ali ključni razlog, kojeg ne prepoznaju, jest da su djeca osjetila uvjetovanost roditeljske ljubavi. Osjetila su da su prihvaćena i voljena kad je sve u redu, ali da ih roditelji odbijaju i kritiziraju kad su “drukčija”. Osjetila su nemoć, nesigurnost, jer roditeljska ljubav ipak ima granice, ne postoji nitko tko će ih voljeti uvijek takve kakvi jesu. U njima se stvara nemir, razočarenje, i golemi, golemi strah. Nisu sposobna izvesti ni najmanji potez bez osjećaja straha i brige, zakočeni su u vlastitom umu i djelovanju.

Roditeljima nije jasno da su pogriješili, pa oni sve čine u ime svoje djece.

Zašto mislimo da imamo pravo činiti bilo što u ime drugoga? Zašto uvjetujemo vlastitu ljubav na način da je izražavamo kad nam odgovara nečije ponašanje, a uskraćujemo kad nam nije po volji. Je li ovo ljubav ili manipulacija?

Ljudima je u prirodi kontroliranje drugih. Uvjerenje “znam bolje od tebe” od nas čini suce, procjenitelje, ali ne želimo da nas procjenjuju drugi ili vlastita djeca. Mi smo zreliji, odrasliji, iskusniji, više smo prošli itd.

Na ovaj način dajemo sebi na važnosti, ali se štitimo od procjene drugih. Jesu li ovo kontrolirajuća i manipulativna ponašanja?

Druga varijanta komunikacije

Da ne bi sve ostalo na pitanjima, uđimo u srž problema i pokušajmo dati odgovor. Uspješan nastavak razgovora bio bi da je majka razmislila o željama svoje kćeri. Ako se ne slaže s njenom odlukom, mogla joj je reći: “Uistinu me strah da odlaziš daleko od mene i moje zaštite. Nisam sigurna jesi li spremna i želim da još razmisliš. Možeš učiniti po svome i nadam se da će biti pozitivno i uspješno iskustvo, možda i neće, ali znaj da moju ljubav i zaštitu uvijek imaš.”

Vrlo je vjerojatno da bi se kćer umirila, osjetila bi da je ljubav njene majke bezuvjetna, da se možda ne slaže s njom, ali da je i dalje prihvaća. Osjećaj da nema ničeg na ovom svijetu što možete učiniti, a da vas roditelj, vaš prvi uzor, ne prestane voljeti je svemoćan. U djetetu se stvara mir, razumijevanje roditeljske brige i samo dijete se brine za roditeljevu sreću. Odnos kreće u drugom smjeru – prihvaćanja međusobnih različitosti umjesto ucjenjivanja i kontroliranja.

Roditeljima je danas jako teško. Mnogi izazovi su pred njima – nove tehnologije, utjecaj medija, stresan posao, briga o egzistenciji, djetetovo slobodno vrijeme, vršnjački utjecaj, vrijednosti novog doba različite od njihovog i normalno je da žele sve kontrolirati i odlučivati za djecu da bi ih spriječili od negativnih iskustava. Ali takvo ponašanje je samo po sebi neuspjeh. Upravo kad mislimo da kontroliramo sve, najčešće sve krene nizbrdo. Djeca imaju svoje misli, želje, stavove i razvijaju se u bića koja ne žele biti kontrolirana. Žele biti voljena.

Što znači iskreno voljeti dijete

Jedno promišljanje o ljubavi tvrdi: “Ljubav je uvijek otvorenih ruku. Otvorenih ruku dopuštate ljubavi da dolazi i odlazi kako želi, slobodno, jer bi ona to ionako činila. Ako pokušate zarobiti ljubav, shvatit ćete da držite samo sebe.” (Leo Buscaglia)

Imajući to na umu, pokušajmo djeci pokazati da smo uvijek tu za njih, čak kad se ne slažemo s njima. Pokušajmo se prepustiti, željeti im sve najbolje, jer koliko ih god štitili, ona imaju pravo na svoje pogreške i povrede koje će ih učiniti jačima. Možda će proći neko vrijeme, čak i nekoliko godina, donijet će neke krive odluke. Tad trebamo dopustiti da snose i posljedice za njih, ali ne na način: “rekao sam ti, ovo ti se i trebalo dogoditi, sad ćeš naučiti.” Ovako ih ne učimo odgovornosti, već samo jačamo svoj ego i potvrđujemo da smo bili u pravu. Biti u pravu i željeti nekom sve najbolje nema veze jedno s drugim. Iskreno voljeti dijete znači lomljenje vlastitog ega, prihvaćanje da nije važno tko je u pravu, važno je da iskreno razgovaramo i pomažemo jedno drugome. Važno je da unatoč svim životnim iskušenjima i preprekama, krivo donesenim odlukama, sukobima mišljenja i proživljenim iskustvima ostanemo na istoj strani razumijevanja i podrške.

Nekad je jedna sunčana kava ili igra u parku važnija uspomena od bilo kakve životne lekcije koju smo htjeli prenijeti. Dijete većinu tog nauči i samo, zahvaljujući životu i drugim ljudima, a za tople obiteljske uspomene treba samo roditelje i sjećajući ih se donosi duboko promišljene i odgovorne odluke.

Napisala: Antonia Radeljak, pedagoginja / roditelji.hr

Prethodna objavaSuhi post – randevu ili okršaj?
Slijedeća objavaOprez – Retrogradni hod Merkura: “Tri puta mjerite, jednom režite!”
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.