Negdje u nekom životu, u nekoj zemlji, dogode nam se stvari radi kojih ostaje jaka impresija nepovjerenja. Nepovjerenje prema životu i prema drugim ljudima. Realnost počinjemo promatrati kao prijeteću…
Život nam tada neprimjetno postaje životarenje. Jer gubimo osnovnu svrhu radi koje duša dolazi ovdje, u Srce kreacije, da iskusi najjaču silu kreacije, ljudsku emociju. To nepovjerenje zatvara srce.
Gubimo sposobnost istinske povezanosti s drugima, budući da više nemamo spoj sa samim sobom. Počinje život “moranja”, radimo stvari da preživimo, nesvjesni svojih kreativnih sposobnosti.
To guši život u nama, počinjemo spavati. Pitamo se koja je uopće svrha svega što radimo kao i samog našeg postojanja.
Nemajući više sebe, nalazimo se među ljudima, a sami. Otok.
Stavljamo maske na sebe, u vidu ponašanja, odjeće, šminke, pametnog govora… jer tražimo biti prihvaćeni i primjećeni od drugih, ovisni o reakcijama drugih.
Lako optužujemo druge, površno gledajući. “On je sklon laganju!”, kažemo, a ne vidimo nepovjerenje prema ljudima radi kojih osoba ide kroz život sakrivajući istinu, u strahu od tuđih reakcija, u nepovjerenju prema drugima, izgubivši sebe.
Sada se srce otvara svima na Zemlji. Vrijeme je sada kad se vraćamo sebi, ispod svih neistina leži suština svakog čovjeka, a to je ljubav u svojih milijardu nijansi. Ona se sada otkriva i vrijeme je to kada ćemo biti među drugima, ali zajedno, u potpunom miru sa sobom, u istini, ne tražeći da nam drugi nadopune praznine, već dijeleći svoju puninu sa puninom drugih.
Saša Momić
https://www.facebook.com/profile.php?id=100008818061890
