Uvod: Bezuzročnost kao Temelj Stvarnosti
U srcu moderne fizike leži jednostavna, nepopustljiva istina, zakon očuvanja energije, koji tvrdi da se ukupna energija u zatvorenom sustavu, poput cijelog svemira, ne može stvoriti niti uništiti. Energija je dakle akauzalna, nestvoreno stanje koje ne zahtjeva vanjski uzrok. Postoje znanstvenici koji navodno još ne odustaju od traganje za mogućim uzrokom energije. Ideja vanjskog uzroka energije pripada arhetipu beskonačnog regresa. Aristotel ga je u Fizici (poglavlje VIII) opisao kao nemogućnost objašnjenja promjene bez prvog uzroka. Svaki lanac uzroka, ako je beskonačan, ne objašnjava ništa, već samo umnožava pitanja. Ako je nešto uzrokovalo energiju, onda se dalje može postavljati pitanje što je uzrokovalo to “nešto”? Reduktivni stereotip nije samo filozofski paradoks, to je racionalno neodrživo. Logici se otvara prostor za apriorne postulate, odnosno sinteze poput akauzalnosti, koja ukazuje na cjelovitost svemira. Ideja akauzalnosti nije nešto novo, to je logičan nastavak tradicije zapadnog mišljenja. Akauzalnost koincidira sa Aristotelovim neuzrokovanim – prvim uzrokom. U doba antičke fizike prirodne pojave kretanja su se doživljavale kroz čistu percepciju. Aristotel zaključuje: “…Budući kretanje treba uvijek bivati i ne prekidati se, mora biti nešto vječno koje prvo pokreće (…) to prvo pokretalo mora biti nepokrenuto (…) mora bivati takvo nešto, koje je samo nepokretno i izvan svake promjene”. (Aristotel – Fizika, prijevod Tomislav Ladan, str. 222 – 223)
Nema niti može biti empirijskih dokaza za “prije” energije. Ako je energija sama po sebi, da tako kažemo, “supstanca intrinzična stvarnosti”, koja se ne može izdvojiti iz stvarnosti, kako se onda misli tražiti uzrok energije? Početni singularitet, iz koga je prema standardnom modelu proizašao svemir, nije izvor energije, to je stanje već postojeće energije. Ovaj esej istražuje tu bezuzročnost, ne samo kao znanstvenu činjenicu, već i kao komplementarni most prema psihološkoj dimenziji svijesti. Ako prihvatimo energiju kao bezuzročni temelj fizičke stvarnosti, nameće se pitanje: može li se sličan princip primijeniti i na samu svijest, koja tu stvarnost promatra? Naime, svijest se, poput energije, ne može izolirati u objekt, ona je uvijek subjekt promatranja, odnosno proces koji se, poput energije, otkriva samo kroz svoje efekte. Energija se otkriva kao snaga, stanje ili preobrazba, ona je korelat vremena i prostora i predstavlja ukupni proračun svemira. Svijest se otkriva kroz psihološke funkcije: misli, osjećaje, osjete, percepcije i izvedena iskustva. To su promjene stanja i stavova, odnosno sve ono što mi ljudi doista jesmo. Ova strukturna sličnost u njihovom otkrivanju nameće ideju o njihovoj dubokoj povezanosti. Cilj ovog rada nije isključivo reduktivno razlaganje “kako” stvari funkcioniraju, već teži konstruktivnoj sintezi koja otvara vrata smislu procesa.
Koliko vidim, većina znanstvenika više niti ne traži kauzalni uzrok stvarnosti. Implicitno su se pomirili s akauzalnošću. Kozmologija se drži Occamove britve (Entia non sunt multiplicanda praeter necessitatem – William of Ockham, 14. st.) preferirajući jednostavna rješenja u odnosu na komplicirane ideje. Ideje da će se multiplikacijom svemira (Multiverse) naći mogući izvor energije, padaju pod činjenicom da se svaki eventualni novi svemir ne može sastojati od nečeg drugog doli energije.
Ako kod nekog profesora fizike insistirate na temeljnom pitanju: “Što dakle uzrokuje vibraciju kvanta”? Profesor će vam, nakon matematičkih jednadžbi, vjerojatno na koncu odgovoriti da je to “prirodni zakon”. Ali ako je prirodni zakon akauzalan, onda je vrijeme da se izvedu i neophodni zaključci o prirodi stvarnosti. Ovaj esej je pokušaj tog izvođenja, sinteza koja kroz bezuzročnost energije pronalazi most prema bezuzročnosti svijesti.
-
Bezuzročnost Energije – Znanstveni Temelji
Energija, u fizici definirana kao sposobnost sustava da obavlja rad, manifestira se u beskrajnim oblicima, od kinetičke snage kretanja planeta do suptilne elektromagnetske vibracije svjetlosti. Zakon očuvanja energije, formaliziran u 19. stoljeću radovima Juliusa Mayera i Hermanna von Helmholtza, matematički se izražava kao ΔE = 0. Promjena ukupne energije u izoliranom sustavu uvijek je nulta, nema stvaranja ili uništenja energije. Ovaj princip nije samo apstraktna formula; to je srž moderne fizike, potvrđena tijekom stoljeća eksperimenata koji imaju sljedeće načelne temelje:
– Emmy Noetherov teorem iz 1918. godine povezuje očuvanje energije s vremenskom simetrijom fizikalnih zakona, sugerirajući da energija nema potrebe za kauzalnim “početkom”, ona je inherentna strukturi svemira. Ovaj princip prožima sve grane fizike:
– U klasičnoj mehanici, kinetička i potencijalna energija se međusobno pretvaraju, poput njihala koje bi, bez trenja, odnosno bez pretvaranja energije u toplinu, njihalo zauvijek (Goldstein, 1980).
– Prvi zakon termodinamike osigurava da se energija očuva u svakom prijenosu topline ili rada (Fermi, 1936.).
– Kvantna mehanika održava očuvanje na makroskopskoj razini, unatoč mikroskopskim fluktuacijama Heisenbergovog principa neodređenosti (Dirac, 1958.).
– Relativistička fizika, kroz Einsteinovu ekvivalentnost mase i energije (E=mc² iz 1905.), pokazuje da se klasična materija (masa) pretvara u energiju bez gubitaka.
Svi ovi dokazi oslikavaju energiju kao fundamentalni bezuzročni fenomen, nešto što “jest”, a što nije “stvoreno”.
1.1. Primjena na Svemir
Prema standardnom ΛCDM modelu, ukupan svemir je termodinamički zatvoreni sustav, bez vanjskih utjecaja. Tamna energija, nevidljiva sila koja čini 68% ukupnog energetskog sadržaja svemira, ubrzava širenje prostora indukcijom negativnog tlaka, dok njena gustoća ostaje konstantna unatoč ekspanziji. Nevidljiva tamna materija čini 27% energetskog sadržaja, to je gravitacija koja drži na okupu galaksije, dok energija koncentrirana u materiji koju vidimo (sunca, planeti, galaksije) čini 5% sadržaja svemira. Mladi istraživači u DESI nisu toliko precizni kao u standardnom modelu: “Tamna tvar čini otprilike četvrtinu svemira, a tamna energija dodatnih 70 posto, i mi zapravo ne znamo što je ijedno od toga“ – rekao je Mark Maus, doktorand u Berkeley Labu i UC Berkeleyju. Ono što je fizika do sada donekle ili prilično razumjela je 5% svemira, odnosno 5% energije koncentrirane u materiji unutar koje mi postojimo. Sva ostala stanja energije su neophodni zaključci doneseni na osnovu promatranja.
1.2. DESI
Najnoviji još ne dovoljno pouzdani rezultati Dark Energy Spectroscopic Instrumenta (DESI) iz ožujka 2025. (bazirani na najvećoj 3D karti svemira, s18,7 milijuna objekata – cirka 4 milijuna zvijezda, 13,1 milijuna galaksija i 1,6 milijuna kvazara, s udaljenosti do 11 milijardi godina) sugeriraju da tamna energija možda nije kozmološka konstanta, već da evoluira. Ovi preliminarni rezultati još čekaju potvrdu. 2025. je četvrta godina istraživanja od predviđenih pet. Kroz to razdoblje se vjerojatnost evolucije tamne energije samo povećava i približava točki promijene paradigme. Utjecaj tamne energije na ekspanziju svemira je možda bio jači u prošlosti, a sada slabi. Podaci, koji još nisu dovoljno pouzdani za promjenu standardnog modela, daju naznaku da ubrzanje ekspanzije možda usporava. Umjesto vječnog širenja, svemir bi kroz daljnje milijarde godina mogao dosegnuti stacionarno stanje, s većom vjerojatnosti da će kolapsirati u Big Crunch (Veliko Sažimanje).
Bez obzira da li je tamna energija konstantna ili dinamična, to ne krši očuvanje energije. Ukupna energija svemira ostaje netaknuta, transformirajući se unutar vlastitog poretka. Ne postoji poznati mehanizam kojim bi se energija mogla stvoriti iz ničeg ili vratiti u ništa. Pojam “ništa” je uostalom metafizička nezamislivost. U kontekstu energetskog svemira, pojam ništa može eventualno biti predstavljen kao stanje. Zamislivo kao “čisti vakuum” bez fluktuacije energije. Svojevrsna antienergija.
Opcija koja bi ipak potvrdila da je tamna energija doista konstanta, dovodi do prestanka klasičnog shvaćanja očuvanja energije. Spektakularna tamna energija efektivno stvara energiju, širi prostor ne gubeći silu. Barem tako izgleda u očima promatrača. U stvarnosti se radi o svemiru s inherentnim negativnim tlakom koji rasteže postojeći prostor. Ovim skaliranjem prostora u vječnost završava racionalna geometrija i vremenska simetrija teorema Emmy Noether, s time i klasično shvaćanje očuvanja energije. Odlaskom u vječnost stvarnost postaje nepredstavljiva, slično kao i u beskonačnoj gustoći singulariteta, gdje prestaju važiti svi zakoni fizike.
Unutar Opće teorije relativnosti postoje sofisticirane rasprave koje problematiziraju očuvanje energije u širećem svemiru. Neki istraživači, nezadovoljni i tamnom energijom i klasičnim zakonima očuvanja, dovode u pitanje samu prirodu tamne energije. S obzirom na to da je negativna, vrši negativni rad i stvara samo entropiju – je li to uopće energija? Ove rasprave često projiciraju faktor ‘korisnosti’ u kozmičku energiju, slično kao što se to čini s entropijom. Ovdje se pozivam na vlastiti, jednostavniji stav. Nisam stručnjak za tehničke detalje, ali entropiju vidim kao stanje energije, koja teži ravnoteži. To da je to stanje “beskorisno”, entropiju se ne tiče. Stoga, s obzirom na to da je svemir zatvoreni sustav (oko toga nitko ne dvoji), logika govori da svemir ostaje cjeloviti sustav, uz očuvanu energiju, ma u kom stanju ona bila.”
-
Energetske Refleksije: Redukcija i Konstrukcija
Iako fizika favorizira reduktivnu metodu, razlaganje na osnovne čestice i zakone, bezuzročnost energije otvara prostor konstruktivnoj metodi, koja se ne bavi porijeklom, već pravcem i ciljem procesa. Ovo nije odbacivanje znanosti, već njezino teleološko proširenje. Drugi zakon termodinamike, koji postulira rast entropije u zatvorenom sustavu, definira smjer kozmičke evolucije. Na toj razini, svemir očuva energiju unutar svojih granica, entropija ga vodi prema ravnoteži, gdje potencijal za rad nestaje.
2.1. Mogući Ishodi Svemira – Metafizička Simetrija
Bez vanjskih izvora, svemir se suočava s dvama primarnim scenarijima. Prvi je takozvana “toplinska smrti”, gdje entropija teži maksimumu, a energija se ravnomjerno rasprši bez gradijenata za rad. Kako je rečeno, ovo stanje fizika naziva “beskorisnim”, stoga antropomorfna projekcija “smrti”, ali koja je u stvarnosti samo očuvano stanje energije koja teži potpunoj ravnoteži u prostoru. Druga opcija, Big Crunch, kontrakcija sve energije u singularitet beskonačne gustoće, gdje se entropija redistribuira kroz nepovratne procese poput spajanja crnih rupa i gdje prestaju važiti svi postulati.
Mjerenja CMB-a (Planck Collaboration, 2018.) i nedavni DESI rezultati još uvijek favoriziraju toplinsku smrt u ΛCDM modelu, gdje će se svemir širiti vječno uz konstantni rast entropije.
Ako tamna energija ipak slabi, kako sugeriraju novi podaci, svemir bi mogao dosegnuti stacionarno stanje, za koga se smatra da nije dugo održivo, stoga je veća vjerojatnost kolapsa pod gravitacijom materije. U bilo kom slučaju, energija se ne gubi, ona se samoorganizira, naglašavajući svoju inherentnu simetriju, od disperzije do koncentracije, bez vanjskog pokretača.
Ako je singularitet bio stanje beskonačne gustoće i temperature, kao što predviđa standardni model, logično je da konstantna tamna energija održava simetriju. Beskonačna koncentracija na početku prelazi u vječnu disperziju širenja. Vječno i beskonačno, metafizički sinonimi, upućeni su jedno na drugo i čine tu simetriju kozmičkim ogledalom. Međutim, ako je tamna energija evolutivna, odnosno ako je bila jača u prošlosti a slabija sada, to lomi simetriju. To može značiti da singularitet nije beskonačnost, već ciklički odskok iz prethodnog kolapsa. The Black Hole Univers izaziva Opću teoriju relativnosti. Po tom modelu odskok se odvija unutar same crne rupe, pa bi se naš svemir zapravo nalazio unutar crne rupe. Ovo podržava akauzalnost. Nema “prije”, samo vječni ciklus. Širenje ne bi bilo vječno, već ciklično, energija oscilira, manifestirajući beskonačno kroz ponavljanje, a ne linearno širenje, transformirajući se unutar sustava bez obzira na procese. Ideja cikličkog svemira proteže se kroz cijelu povijest fizikalnih teorija i koincidira sa tisućljetnom indijskom filozofijom svemira. Ukoliko se dokaže da je tamna energija evolutivna, to će biti promjena paradigme, ciklički modeli će se uzet u razmatranje.
2.2. Blok Svemir: Vremenska Istovremenost i Sinkronicitet
Einsteinova teorija relativnosti, kroz rad Hermanna Minkowskog (1908.), uvodi koncept prostor-vremena kao četverodimenzionalnog bloka, gdje svi trenuci, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, postoje istovremeno. Ovo naravno dovodi u pitanje našu uobičajenu percepciju prolaska vremena. Blok svemir predstavlja fiksnu strukturu istovremenosti svih mogućih stanja energije u vremenu, gdje se sve već desilo i sve se dešava. U centru ove matematičke konstrukcije stoji promatrač, koji svojom mentalnom vizualizacijom može doživjeti svojevrsni “totalni uvid” jednovremene stvarnosti, gdje nema apsolutizma početka ili kraja. U kontekst ove fizikalne slike ulazi i foton. Unutar Specijalne teorije relativnosti foton je bezvremen, on nema masu mirovanja i uvijek se kreće istom brzinom. Za foton ne postoji referentni sustav pa stoga ne “doživljava vrijeme”. Vremenska dimenzija je odredljiva samo za objekte koji imaju masu.
Koncept istovremenosti postoji i u sinkronicitetu, pojmu kojega je uveo C. G. Jung. Tu se unutar prostor-vremena pojavljuje smisleni (bezuzročni) događaj koji povezuje objektivnu stvarnost sa psihom. Sinkronicitet je smislena koincidencija istovremenosti nekog objektivnog (vanjskog) događaja sa trenutnim stanjem (unutarnje) svijesti. Takvi događaji izlaze iz okvira matematičke vjerojatnoće, ukazuju na relativnost psihe u odnosu na kauzalnost prostor-vremena i označavaju akauzalni događaj. Taj susret između fizike i psihe opisan je u Jungovom radu – Sinkronicitet kao princip akauzalnih veza (1952.). Sa Jungovim zaključcima složio se fizičar Wolfgang Pauli (nobelovac iz područja kvantne mehanike). Jung navodi da je uživao prednost diskusije oko ovog principijelnog pitanja sa stručnim fizičarem. Profesor W. Pauli, koji je istovremeno razumijevao njegove psihološke argumente, predložio je Jungu da se kontinuitet prostor-vrijeme stavi u korelaciju sa neuništivom energijom (zakon očuvanja). Jung je nakon tog prijedloga sastavio donju skicu, gdje je klasičnoj fizikalnoj trijadi (neuništiva energija, kontinuitet prostor-vremena i kauzalnost) – u korelaciju sa kauzalnosti, pridodan novi (četvrti) nekonstantni faktor. S čime se Pauli složio.
-
Svijest kao Energetski Fenomen – Komplementarnost i Smisao
Svijest (nositelj smisla) se u znanosti još uvijek ne povezuje s energijom objektivnog svijeta, ali svijest ne može biti izvan energetskog sustava koji čini 100% stvarnosti, to bi bio apsurd. Psiha je izraz energije, emergentna koncentracija iskustva, analogna singularitetu ne po masi, već po sposobnosti integracije. Naime, ona ne samo da sažima kompleksne neuronske mreže mozga u cjelovito stanje svjesnosti, već sadrži i ukupno iskustvo postanka čovjeka, što se nalazi u području nesvjesnog. Jungova analitička psihologija psihu definira svjesno – nesvjesnom cjelinom. Ne može postojati koncentracija koja ne bi imala energetsko porijeklo. Kao što se singularitet temelji na koncentraciji fizičke stvarnosti, svijest se temelji na koncentraciji psihičke, demonstrirajući istu energetsku moć samoorganizacije.
3.1. Entropija u Fizici vs. Entropija u Psihi
Entropija vodi objektivni svemir ka ravnoteži – toplinskoj smrti gdje potencijal blijedi u hladnoj jednakosti. No, u psihi postoji suprotni obrazac. Neuravnoteženost (disocijacija) vodi fragmentaciji, dok ravnoteža psihe stvara koherenciju i rast. Neuroznanost to potvrđuje. Uravnoteženi moždani procesi, na primjer u stanjima meditacija drevnih tradicija, koje povisuju budnost unutar unutarnjeg mira, stvaraju skladnost. Studije poput MBSR (Mindfulness-Based Stress Reduction) dokazuju povećanje koherencije unutar meditacije, poboljšanje emocionalne stabilnosti, smanjenje anksioznosti uz povezivanje s osjećajem univerzalne svijesti. Ovo se također može shvatiti i u stanjima “flowa” (“toka”) kako ga naziva psiholog Mihaly Csikszentmihalyi u svojoj knjizi Flow: The Psychology of Optimal Experience iz 1990. Spontana usredotočenost povećava kognitivnu integraciju i smanjuje raspršenost misli. Tok je ono idealno stanje ravnoteže, gdje osoba potpuno uroni u aktivnost koja odgovara vlastitim vještinama, stvarajući koherentnu svijest bez kaosa ili dosade. Ovo odgovara samoispunjenju ili samoostvarenju, koje označuju rezultate procesa kojeg je Jung nazvao Individuacija. Individuacija je uravnoteženje unutarnjih suprotnosti, poništenje napetosti teze i antiteze u sintezi, koja označava novi stav prema životu. Ova razlika nije slučajna, ona ukazuje na komplementarnost. Tamo gdje fizika vidi entropiju kao kraj, psiha aktualizira harmoniju, gdje smisao proizlazi iz unutarnje ravnoteže.
3.2. Arhetip Smisla
U djelu Jungove analitičke psihologije, koja razmatra dinamiku psihe, arhetip se definira kao psihička slika koja izražava smisao nagona. Arhetip je nesvjesni kompleksni regulator koji djeluje autonomno, to je “odcijepljena parcijalna psiha”, kako je Jung uopće definirao komplekse. Porijeklo kompleksa je trauma (individualna ili kolektivna) koja odvaja “komad psihe”. Kolektivnu traumu, gdje se stvaraju nabijene jezgre afekata i odvajaju kolektivne forme mišljenja, može se plastično shvatiti kroz, na primjer, zbivanja u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata. Traumatski građanski rat se još uvijek odvija na mentalnoj razini i trebat će još vremena da se ti afekti i oprečna mišljenja uravnoteže i depotenciraju. Tu je jasno vidljiva sposobnost stvaranja autonomne kompleksne psihičke energetske napetosti u kolektivu.
Jung smatra da je najčešći motiv kompleksa kod individue moralni konflikt, čije se dubinska osnova sastoji od navodne nemogućnosti da se prihvati cjelina vlastitoga bića.
U djelu Dinamika Nesvjesnog – O Energetici Duše, nagone je virtualno postavio u “crveno-infracrveno” području spektra psihe, oni se ogledavaju u arhetipovima, koji su u “plavo-ultraljubičastom”. Oboje datosti su, u krajnjoj osnovi, izvan psihičkog porijekla. To su objektivne snage koje stvaraju onaj raspon napetosti unutar kojeg je omogućena refleksija svijesti. Refleksija uključuje sposobnost razlikovanja svijesti i od nagona i od sugestibilnih predstava arhetipskih slika. Jung navodi da je ovu sposobnost razlikovanja označio njemački filozof Theodor Lipps. Lipps je razlikovao fizikalnu energiju od psihičke, također je označio razliku psihičke snage od psihičke energije: “Psihička snaga je mogućnost da u psihičkom životu nastanu određena zbivanja (…) Psihička energija je “u samim zbivanjima sadržana mogućnost da se u njima aktualizira ta snaga” (Jung, cit. Lipps, Leitfaden der Psychologie, 1903.). Ova Lippsova “aktualizacija” označava psihičku energiju kao sposobnost integracije psihičkih sadržaja u svijest i diferenciranje od njih, što je Jung razložio u svojoj Specijalnoj Fenomenologiji (Dinamika Nesvjesnog – O Energetici Duše – V. – Psihološke Determinante Čovjekova Ponašanja – B. Specijalna Fenomenologija). Smisao kod čovjeka, kao proces povijesno-kolektivne ili individualne progresije, proizlazi iz ove sposobnosti razlikovanja. Fizikalno reduktivno pitanje “od čega se sastoji stvarnost?”, ili psihološko reduktivno pitanje “što sam ili tko sam ja” vodi u nesvjesnu regresiju. Psihološka regresija, kroz traženje sebe, stvara sposobnost prilagodbe unutarnjem svijetu te obogaćuje individualno znanje o povijesti ljudskoga duha. Na koncu, u osnovi, regresija vodi čovjeka ka otkrivanju da seciranje svog vlastitog bića ne može dovesti dalje od psihičke disocijacije. “Ja” izlazi iz regresije uravnoteženom samospoznajom koja prihvaća cjelovitog sebe. Onakav kakav je, sa svojom nesvjesnom komponentom. Svijest ne može nadvladati nesvjesno jer je nerazdvojivo od njega, ono predstavlja dubinu cjeline same svijesti. Samospoznaja je stanje koje više ne traži uzrok. To je životni proces koji se odvija volens nolens. Proces može biti svjestan, tamno svjestan ili nesvjestan.
Fizikalna regresija se sastoji od znanstveno utemeljene reduktivne metode, koja detaljno proučava i razlaže nesvjesnu objektivnu stvarnost i koja je privela znanost do nepreglednih polja vjerojatnoće. Ono što je po Kvantnoj Teoriji Polja temelj fizikalne stvarnosti su polja, a ne čestice. Polja nisu tvarnost, definiraju se kao fluidni entiteti s operatorskim vrijednostima. Ona su kontinuirana, izvor frekvencije najmanjeg paketa energije (kvanta) je u polju. Čestice su pobuđenja na polju koja nastaju i nestaju. Ovo zvuči kao kraj reduktivnog pristupa, ono što je fundamentalno je izvjesna fluidnost. Vrijednosti polja jesu matematički izražene, ali ne kao statički brojevi, već kao beskrajni spektar mogućnosti, koje se protežu kroz sve točke svemira. U krajnjoj liniji polja su stanje energije, stanje se ne može reducirati na izvorne komponente, to je kvaliteta koja predstavlja cjelovitost.
Bezuzročnost je stoga jedini logički odgovor i rješenje čije prihvaćanje podjednako depotencira autonomiju nesvjesnog kod čovjeka, kao i nespoznatljivog kod fizike, šireći svjesni prostor koji mijenja odnos prema stvarnosti.
3.3. Teški Problem Svijesti
Takozvani “Teški problem svijesti” unutar znanosti, čije pitanje glasi: “zašto materija proizvodi subjektivni doživljaj”, ili “kako i zašto subjektivno iskustvo uopće postoji”? Rješava se prihvaćanjem da psiha, kao i materija, ima korijene u akauzalnoj energiji. Naime, svijest ulazi u opažanje iz sebe, to jest, iz one nestvorene stvarnosti akauzalnog, a ne iz snaga fizikalnog objekta. Svijest po svojoj prirodi ne može ući u opažanje na drugi način. Ljudsko singularno Ja ima veliki kontinuitet i identitet sa samim sobom iz razloga povezanosti s tom iskonskom slikom. Ta arhetipska slika zajedničkog ljudskog iskustva (Jastvo), kako navodi Jung, može od čovjeka zahtijevati srodnost i sa zvijezdama i s mineralima. Međutim, promatrač ne može svoje postojanje dokazati u promatranom sistemu. “Upoznaj samoga sebe” je drevni princip, a upoznavanje se odvija putem prihvaćanja onog što već jest.
Psychologia et physica su u komplementarnom odnosu. Ovo također ukazuje na to da je svijest ne-svjetovna po prirodi. Ona nije nešto što se može svesti na bio-kemijsko-fizikalne procese, jer je njena priroda ono što omogućava uvid u postojanje tih procesa. Ideja da se uzrok svijesti otkrije unutar promatranog sistema, na primjer da kvantni procesi u mozgu mogu igrati ulogu u stvaranju svijesti, je besmislica. Svi takvi pokušaji padaju u istu zamku. Tu se traži uzrok svijesti unutar objektivnog sustava, zanemarujući da je ljudska svijest vlastitost samog čovjeka. Ovaj problem je naširoko opisao David Chalmers u The Conscious Mind (1996.). Fenomenalnost svijesti ostaje nerješiv problem za reduktivnu metodu, jer ljudsko iskustvo nije samo emergentno, već i fundamentalno.
Nema sumnje da je, na primjer, foton donio na zemlju potrebnu energiju i odlučujuće informacije koje su razvile prehrambeni ciklus te omogućile evoluciju života, sve do refleksije svijesti. Ali sama emergentna refleksija nije dio tog sistema. U okvirima prirodnih zakona, ovo ne bi trebalo biti nešto misteriozno, ali ovo je u svakom slučaju numinozno poput nestvorene energije objektivne stvarnosti. Svijest je ono što čini sistem mogućim. Ona je, poput bezuzročne energije, uvijek “izvan” sistema kojim se pokušava opisati. Svi argumenti proizlaze iz svijesti. Svijest je zapravo jedina stvar u koju ne možemo sumnjati, ona je temelj naše činjenične stvarnosti. Ovo je poznato kao Cogito, ergo sum (Mislim, dakle jesam) Renéa Descartesa.
Inteligentni um je neizbježan. Čak i ako medicinski tvrdimo da je svijest nešto kao izlučevina mozga, ta tvrdnja mora biti proizvod nečega što je sposobno prilagođavati ideje svojem stavu – što opet ukazuje na postojanje onog inteligentnog uma, koji, uostalom, nikada nije pristao da ga se svede na biološke procese.
Jungov naglasak na regulacijski karakter nesvjesnog, koji instinktivno kompenzira svijest “upozorenjem” na neuravnoteženosti, gdje se traži aktualizacija (često i samokritika) svjesnog ja, odnosno proces koji se centrira u uravnoteženju kao vrhuncu razvoja – pokazuje da je psiha aktivni teleološki proces.
Fizika, od svojih početaka suočena s ovim teškoćama, odlučila je ne baviti se s problemom svjesnog uma. Um nije predmet znanosti. Pritom, predmet fizikalne znanosti je energija, koja je komplement svijesti, isto tako inherentna i neizvodiva iz stvarnosti kao i svijest.
3.4. Planckov “Geist” – Promatrač kao Iskonski Um
Max Planck, utemeljitelj kvantne fizike i otkrivač kvanta energije (E = hν), revolucionirao je razumijevanje materije otkrićem da se energija ne emitira kontinuirano, već u diskretnim paketima, kvantima, putem harmoničnog oscilatora, gdje energije poprimaju ekvidistantne razine En = hν (n + 1/2). Ovaj matematički opis otkriva vibracijsku prirodu kvantne stvarnosti, gdje frekvencija definira minimalni iznos promjene energije. Ovu pretpostavku je Planck iznio 1900. Nobelovu nagradu za otkriće je dobio 1918.
U svojim kasnijim razmišljanjima, Planck je nagovijestio duboku povezanost između ove temeljne vibracije kvanta i svijesti, ističući da materija nije samostalna supstanca, već proizlazi iz nečeg dubljeg. Postoji arhivski zapis pronađen 1944., čuvan u Max-Planck-Gesellschaft arhivima (Abt. Va, Rep.11 Planck, Nr. 1797). Ključne rečenice iz dokumenta ilustriraju tu napetost: “Sva materija nastaje i postoji samo zahvaljujući sili koja atomskim česticama daje vibraciju i drži ih zajedno u sićušnom sunčevom sustavu svemira. […] Moramo pretpostaviti da iza te sile stoji svjestan, inteligentan um. Taj um (Geist) je temelj sve materije.”
Ovaj arhivski dokument, napisan na pisaćem stroju, ostaje predmet povijesnih kontroverzi. Bez rukopisa ili potpisa ne može se dokazati autentičnost, na što Max Planck Institut aktivno upozorava. Međutim, trag da je to Planck doista napisao potvrđuju verificirani izvori. U intervjuu iz 1931. godine, na pitanje: “Mislite li da se svijest može objasniti u terminima materije i njezinih zakona?” Planck je odgovorio: “Ne. Smatram da je svijest fundamentalna. Smatram da je materija izvedena iz svijesti. Ne možemo ići iza svijesti. Sve o čemu govorimo, sve što smatramo postojećim, pretpostavlja svijest.” (The Observer, 1931.)
Činjenica da Planck u verificiranom izvoru gotovo doslovno ponavlja suštinsku misao iz spornog dokumenta, ne samo da legitimira dokument, već pokazuje da se ta misao dosljedno provlačila kroz njegova razmišljanja. Planck nije bio opčinjen slikom antropomorfnog Boga. On piše kao znanstvenik koji je svoj život posvetio proučavanju materije. Porijeklo spornog dokumenta je također povezano za osobu koja je bila u vezi s njegovim sinom. Tekst je očiti početak konferencije koja se trebala održati u Firenzi, ali koja se nikad nije održala zbog rata. U svojim istraživanjima primijetio sam ogroman otpor znanstvene zajednice prema poruci iz dokumenta. Max Planck Institut, pri tražnji tog dokumenta, preporučuje da ga se ne citira.
S obzirom na to da sam neformalni slobodni umjetnik, ne vezan za znanstvenu zajednicu, uzeo sam si slobodu da ga analiziram. Sadržaj arhivskog dokumenta na njemačkom, može se prevesti s pomoću Google objektiva.
Riječ “Geist”, koja se koristi u spornom dokumentu, nosi duboku etimologiju: iz praindoeuropskog korijena ghéysd (“duh” ili “dah”), evoluirala je u njemačkom jeziku kao višeznačni pojam koji spaja “duh” u smislu duhovnosti (kao Duh Sveti u kršćanstvu), “dah” kao iskaz životne energije, “um” kao organizirajuću svijest i “inteligenciju” kao sposobnost razumijevanja i stvaranja. U fizikalnom kontekstu, “Geist” je promatrač, svjesni entitet kojeg kvantna mehanika posredno unosi u jednadžbe (npr. kolaps valne funkcije ovisi o promatranju). Bez traženja kauzalnog porijekla promatrača, onog koji je stvorio detektor i koji daje tumačenje instrumentalnog eksperimenta. Kontroverze oko ovih misli, optužbe za religioznost ili panpsihizam, promašuju srž. Planck ne piše da je um dio materije (kao u panpsihizmu) već suprotno. U cijelom svemiru nema inteligentne niti vječne sile, um je ono iskonsko nešto što stoji iza vibracije kvanta i našeg promatranja, temelj iza sile koja održava stvarnost. To nije znanstvena hereza, već intuitivna sinteza, sposobna racionalizirati stvarnost s povijesti ljudskog duha.
3.5. Nesvjesno kao Zaboravljena Psiha Primitivnog Čovjeka
Planckov “Geist” nije metafizički skok, to je zaron u nesvjesni dio stvarnosti, onaj sloj gdje se psiha, s kojom čovjek kroz evoluciju postaje a priori identičan, otkriva kao zaboravljena sila. Primitivni čovjek nije doživljavao psihu kao racionalni alat; on ju je doživljavao kao magijsku energetsku predstavu, potenciju, istovremeno kao objektivnu silu, kao i stanje subjektivnog intenziteta (C.G.Jung – Dinamika Nesvjesnog – O energetici duše – 4. Primitivni pojam libida). Psiha prethodi čovjeka. To iskustvo, duboko ukorijenjeno u kolektivnom nesvjesnom, zaboravljeno je kroz civilizacijski napredak. Moderni čovjek, nesvjesno identičan sa svjesnim umom, potisnuo je iskon svojega porijekla u sjenu, pretvarajući ga u područje spekulacija. Ali kvantna vibracija – frekvencija koja drži najmanji solarni sustav na okupu, podsjeća na to mistično iskustvo.
Ono što je Planck intuitivno sagledao, to nije više nesvjesna magijska potencija, već intrinzična matrica koja omogućuje percepciju smislene nerazdvojive cjeline. Uravnotežena psiha više nije podijeljena, već cjelovita. Svijest i energija su različiti aspekti iste transcendentne stvarnosti koja se zrcali.
Smisao, ključni teleološki fenomen psihe, nije spekulacija, on je prisutan doslovno u svakoj riječi, kao i u svakoj ljudskoj usmjerenoj djelatnosti. To je dar kulture koja proizlazi iz psihičke ravnoteže. Smisao, u svim svojim duhovnim simbolima, transformira entropiju u koherenciju, neovisno o sudbini svemira.
Zaključak: Holistička Sinteza i Implikacije
Bezuzročnost energije, implicitno prihvaćena fizikom, postaje eksplicitna spoznaja kroz svijest. Objektivni svemir teče prema indiferentnoj ravnoteži ili ka koncentraciji unutar singulariteta, ali bez obzira na sudbinu, psiha ga osvjetljava unutarnjim smislom. Ovo nije filozofski bijeg, već logički ishod. Energija “jest”, svijest reflektira tu stvarnost, unutarnji smisao donosi cjelovitost, oslobađajući nas od sjene nesvjesnog. Znanstvena zajednica, suočena s bezuzročnošću, može to prihvatiti kao postulat. Put vodi ka sintezi ove komplementarnosti za interdisciplinarni pristup s filozofijom stvarnosti, zaključno s Jungovom kompleksnom psihologijom, koja čeka studije i nadogradnje. Budućnost? Nova mjerenja poput DESI otvaraju horizonte, ali ontološki, bezuzročnost ostaje prava konstanta, to je poziv na prihvaćanje potpunosti, gdje smo mi, promatrači, sudionici te nestvorene stvarnosti, a gdje metafizički sinonimi vječnog i beskonačnog objektivnog svijeta, ne definiraju akauzalnost, već je samo odražavaju.
* Unatoč mnogih vlastitih revizija teksta, ostala je konciznost uz vjerojatno koji nedovoljno argumentirani element. Svjestan sam da će ovaj pristup naići na skepsu ne samo znanosti. Ali skeptičnost treba rezervirati za tvrdnje ili teorije koje zahtijevaju apriorna uvjerenja unutar neke dogme, ne i za pristupe uz pokušaje sinteza stvarnosti. Znanost sama u sebi još uvijek sadrži dogmu redukcionizma, sve što se ne može reducirati i eksperimentalno dokazati je spekulacija.
Ali kao što rekoh, doprinosi reduktivne metode približili su se granici reduktivnog. U stvarnosti, reduktivna metoda se oduvijek nalazila između dvije nepojmljive krajnosti, beskonačno i vječno, koje nisu eksperimentalno provjerljive, već samo matematički apstrahirane kao stanja energije. Ukupna znanost leži između ovoga metafizičkog raspona i mora pošteno priznati granice reduktivnog te nastaviti konstruktivno.
Premda je i akauzalnost apriorni postulat, ona ne samo da se intuitivno provlači kroz cijelu povijest ljudskog duha (božansko porijeklo je akauzalno) već je i implicitno potvrđena unutar fizikalnih zakona. Stoga je ovdje postavljena kao korak izvan dogme znanosti i religija.
Autor: Damir Živković, oskorusa.blogspot.com
