Jednom je Nasrudin Hodža susreo namrštenog čovjeka s vrećom na leđima kako hoda cestom prema gradu.
“Što nije u redu?”, upitao ga je.
Čovjek podigne svoju dronjavu vreću i pojada se, “Sve što posjedujem u ovom širokom svijetu jedva ispunjava ovaj bijednu, ofucanu vreću.”
“Šteta”, reče Nasrudin te zgrabi vreću iz čovjekovih ruku i potrči niz cestu s njom.
Čovjek ostane u čudu. Nakon što je izgubio sve što je imao, brizne u plač i još jadniji nego prije, nastavi hodati jecajući.
U međuvremenu, Nasrudin je otrčao iza zavoja i stavio čovjekovu vreću nasred puta kako bi je jadan čovjek pronašao.
Kad je čovjek vidio da njegova vreća stoji na putu pred njim, on veselo potrči po nju, nasmije se i pun radosti poviče: “O moja vrećo! Mislio sam da sam te zauvijek izgubio! “
Gledajući kroz grmlje, Nasrudin se nasmije. “Eto, to je jedan od načina da se nekoga usreći!”
