Ako vam se dogodi trenutak da ste umorni, zlovoljni, ojađeni, sjetite se pritom koliko, zbog tog vašeg stanja, umorniji, zlovoljniji i ojađeniji mora biti onaj koji vas je na svoju priliku stvorio, i pomislite koliku On energiju mora utrošiti da svoju i vašu zlovoljnost rastjera i pošalje vam, npr. jednu vilu.
Ne, nije ovo priča samo o prostornoj nigdini u kojoj se možete naći, snaći se ili se ne snaći, umrijeti ili umisliti da ste umrli, ali koju ćete ponajprije preživjeti i tako otužno živjeti do sljedeće nigdine, do ponovne pustopoljine kada ćete opetovano zazivati Stvoritelja da u vašem slučaju ponovi svoju kreaciju, a on, budući je i Bog strpljenja, najčešće se i odaziva tim vašim plačiglasima i izvlači vas iz te rogoborine. Pritom vas taj Sveobnašatelj kreacije, strpljenja i razumijevanja ozbiljnim glasom upozorava da, ako vas je spasio iz jedne, nazovimo je tako, turističke nigdine, neće vas baš zavazda moći spašavati od nigdina vaših stanova, tvornica, a, ponajprije i prvanstveno od nigdina vaših duša.Vi se Bogu božanstvenom zaklinjete, nesvjesni da je vaše pamćenje kratko, prekratko; ne razmišljate pritom da će suze zahvalnice najprotočnije biti tamo gdje je plakanje nebogougodno i nebogounosno – u novoj nekoj nigdini.
Dakle, evo početka nigdarskog pripovijedanja. Zatekoh se, na povratku kući, u crnogorskim gudurama. Cik zore, kiša, na pustoj cesti koja je vodila tko zna kamo čekah autobus koji je dolazio tko zna otkud, koji je vozio tko zna po kakovom smislu, njegov jedini pravi smisao je bio da me podsjeti na ono pokretno bure, na onaj autobus iz filma Tko to tamo peva?, i još gore jer sam u jednoj takovoj četverokotačnoj orahovoj ljusci koja je još i prokišnjavala, pet sati trebao prostajati na nogama jer mjesta za sjedenje nije bilo. Tup, gluh, neosjetan, uputih se u stražnji dio tog… nazovimo ga prometala s četiri na hrđu preplašena kotača, naslonih se na bok predzadnjeg sjedala, pozdravih s neukočenošću donjih ekstremiteta i, zatvorenih očiju, počeh:
… I znaj da Sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju… i noge su mu krvave, i srce mu je ranjeno, i kosti su mu umorne, i duša mu je žalosna, i on je sam i zapušten… I komu da se potuži?
–Tko to tamo pjeva? – oglasi se Miško s mjesta vozača.
… O Bože, tek da dovrši pečalno ovo lutanje pod svodom koji ne čuje… Jer mi je mučno biti slab, jer mi je mučno biti sam (kada bih mogao biti jak, kada bih mogao biti drag)…
Tko to tamo…
Pričao mi je poslije Bog. Šalje on tako po pustopoljinama svoje izaslanike i izaslanice, silno ga, kaže, interesira kakva je to pustoš, kakva je to nigdina u dušama onih kojima je potrebna Svakidašnja jadikovka kad se nađu u situaciji da nekoliko božjih (njegovih) urica prostoje na nogama u drndajućem autobusu.
Bože, oprosti mi jer te ponovo slagah – ni riječi, ni slova Ujevićeve Jadikovke nisam izustio, ta ti si mi upravo i poslao ovu predivnu vilu jer naučih da u sličnim prilikama uvijek ne želiš svoju djecu podučavati kako tebe zazivati treba tek kad nigdine nigdje ni na vidiku nisu.
— Gospodine, izvolite sjedite, ja sam mlađa te ću stajanje na nogama lakše podnijeti od vas.
Gledao sam je u nevjerici:
— Ali, satima ćete stajati…
— Ništa ne brinite. Mlada sam, izdržat ću.
Jeste li čuli, političari? Evo, napravit ću presedan, izići na te vaše izbore i glasati za onog među vama čije dijete je barem jednom u autobusu (gradskom) ustupilo svoje mjesto starijemu i, ne satima, tek nekoliko trenutaka, nekoliko minuta prostajalo na svojim nesigurnim nožicama. Ako se vaša djeca uopće i voze autobusima…
Poslije sam još čuo vilinski šapat:
–Znate, da vama ili nekom drugom, starijem od mene, nisam ustupila mjesto, pa da je npr. moj otac ušao u autobus, ne znam bi li htio razgovarati sa mnom.
Njoj, plavokosoj, poklonih knjigu u kojoj se nalazila moja priča o plavokosoj vili.
Opet Bože neki tvoj izum. Knjiške heroine pretvaraš u stvarne junakinje, svilenokose i vilenokose djevojke u inspirativne trenutke onima koji bi se malo samosažalijevali jer su pod mikroskopom života iliti životoskopom otkrili neka napuknuća, neke nigdinice u svojoj duši.
Svoju knjišku vilu sam tražio u morskim dubinama, u dverima moćnog Posejdona, a ti si mi, Svemoćni, poslao vilu iz planinskih njedara. Poručivši pritom da duša ponekad mora izdržati teret planine kad joj se učini da ni slanost jedne morske kapi ne bi izdržala.
Hvala ti na poduci sa stražnjeg sjedišta orahove ljuske, hvala na lišcu milom imena Milog…
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
