“… Ako dvoje ljudi koji su bili stranci, kao što svi mi jesmo, iznenada dopuste da se zid između njih sruši, osjete bliskost, sjedinjenost, taj trenutak sjedinjenja jedan je od najblaženijih, najuzbudljivijih doživljaja u životu. Taj doživljaj je još krasniji i čudesniji za osobe koje su bile osamljene, izolirane, neljubljene. To čudo iznenadne intimnosti često je olakšano ako je spojeno sa seksualnom privlačnošću i zadovoljenjem, ili njima potaknuto ….”
Ovako je stanje zaljubljenosti opisao Erich Fromm. Slično u svojoj knjizi Put kojim se rjeđe idepiše i M. Scott Peck.
“… Od svih zabluda u vezi ljubavi, najjače i najuvjerljivije je uvjerenje kako je “zaljubljenost” ljubav, ili bar jedna nezina manifestacija…. Većina od nas pati zbog svoje usamljenosti i teži pobjeći izvan zidina pojedinačnih identiteta u stanje koje će se više izjednačiti s vanjskim svijetom. Iskustvo zaljubljenosti pruža nam mogućnost za ovakav bijeg – ali samo privremeno. Bit fenomena zaljubljenosti je iznenadno rušenje jednog dijela granica ega što nam dopušta da stopimo svoj identitet s identitetom druge osobe. Iznenadno oslobađanje sebe od samoga sebe, eksplozivno prelijevanje sebe u onoga koga volimo i dramatičan prekid osamljenosti koji slijedi rušenje granica ega, iskustvo je koje većina doživljava kao ekstazu. Ujedinjeni smo sa onim koga volimo! Nema više osamljenosti!”
No, oba autora se slažu da zaljubljenost po svojoj prirodi nije trajna. Kako se dvoje ljude bolje upoznaje njihova intimnost gubi svoj čudesni karakter a prvobitno uzbuđenje pretvara se u razočarenje i dosadu. I tada zaključuju kako je sve bila greška, kako ipak nisu našli pravu osobu – i pokušavaju ispočetka. Ili ostaju u vezi razočarani i uvjereni kako ljubav uopće ne postoji.
U našoj kulturi romantična ljubav stavlja se na pijedestal. Svi očekujemo da se zaljubimo: naša srca morala bi stalno lupati, naše misli morale bi stalno biti usmjerene na ljubljenu osobu a seksualna želja uvijek na vrhuncu. Mnogi od nas žude za ovakvom intenzivnom ljubavlju – čak i kad po prirodi nismo osobito romantični. Vjerujemo da će nam se jednog čudesnog dana dogoditi upravo takva ljubav: susrest ćemo i isti čas prepoznati da se radi o onom pravom i živjeti sretno sve dok nas smrt ne rastavi. U kojoj mjeri se ovi opisi ljubavi iz filmova i romana slažu s realnošću? Slabo ili nikako! Potrebni su tjedni, mjeseci pa i godine da bismo dobro upoznali neku osobu i vidjeli odgovara li nam. Teško možemo u isto vrijeme biti ludo zaljubljeni i objektivno procjenjivati našu budućnost s partnerom. (Tucker-Ladd)
Neki ljudi su po prirodi oprezniji i racionalniji pa ipak razmisle prije nego se trajno vežu za nekoga. Drugi pak ulete u odnos bez obzira na upozorenja tipa ne žurite, upoznajte se malo bolje ili živite neko vrijeme skupa. Što je još gore, ovakvi romantičari obično nemaju snage izaći iz odnosa kad se pojave ozbiljni problemi – najčešće zbog straha, srama ili pretjerane ovisnosti o partneru.
Ni jedna ljudska aktivnost ne započinje s tako velikim nadanjima i očekivanjima a završava s teškim i bolnim razočaranjem. Kad bi to bio slučaj s bilo kojom drugom aktivnosti – piše Fromm – ljudi bi bili radoznali koji su razlozi tom neuspjehu i što bi čovjek mogao uraditi da to poboljša. Prvi korak u tom nastojanju je spoznaja da ljubav predstavlja umijeće…
Iz knjige: Srce moje i tvoje u ljubavi stoje
Autori: Dubravka Miljković, Majda Rijavec
www.iep.hr
