“Čovjek može biti svoj samo dok je sam; a ako ne voli samoću, neće voljeti slobodu; jer tek kad je sam, on je stvarno slobodan. Ograničenje je uvijek prisutno u društvu, poput suputnika od kojega nema izlaza; i srazmjerno veličini čovjekove individualnosti, bit će mu teško podnijeti žrtve koje svaki odnos s drugima zahtijeva.” – Arthur Schopenhauer
“Samoća je jedno, usamljenost je drugo: to si naučio – sada!” – Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra
U svojoj knjizi Samoća: filozofski susret, filozof Philip Koch definira samoću kao “niz iskustva odvojenih od drugih ljudi u percepciji, mišljenju, emocijama i djelovanju… Samoća je… jednostavno iskustveni svijet u kojem su drugi ljudi odsutni: to je dovoljno za samoću, koja je konstantna kroz sve samoće.”
Mnoge od istaknutih ličnosti u povijesti uzdigle su se do svog legendarnog statusa iskorištavajući blagodati duge samoće. 40 dana i noći koje je Isus proveo boreći se s đavlom u pustinji potaklo ga je na njegove duhovne visine. Lao Tzu, Buddha i Mojsije su u samoći pronašli velike moralne vizije koje su definirale njihove živote. Marko Aurelije, Friedrich Nietzsche, Ralph Waldo Emerson, Albert Camus, Henry David Thoreau i mnogi drugi filozofi u samoći su tražili utočište za kultiviranje svog karaktera i razvijanje svojih filozofskih uvida daleko od korumpirajućeg utjecaja društva. Nietzsche je, na primjer, napisao sljedeće:
“Kada sam među mnogima, živim kao mnogi i ne mislim onako kako stvarno mislim; nakon nekog vremena uvijek se čini kao da me žele protjerati iz mene i opljačkati mi dušu… tada mi je potrebna pustinja, kako bih ponovno postao dobar.” – Nietzsche, Svitanje
Admiral Richard Byrd proveo je zimu sam na Antarktiku gdje je izdržao surovu hladnoću, duge crne noći i, prema njegovim riječima, “izolaciju koju nijedna sila na zemlji nije mogla ukloniti najmanje šest mjeseci.” Ali umjesto da bude usamljen, ovo intenzivno razdoblje samoće bilo je najtransformativnije u njegovom životu, jer kako je napisao u svojoj knjizi Sam:
“Da, samoća je veća nego što sam očekivao. Moj osjećaj za vrijednosti se mijenja i čini se da se mnoge stvari koje su prije bile riješene u mom umu sada kristaliziraju.” – Richard Byrd, Sam
Zašto neki pojedinci napreduju u samoći, dok drugi pate pod teretom usamljenosti? Jednostavno rečeno, usamljeni ne znaju velike vrline samoće ili ne znaju kako ih iskoristiti. A najvažnija među vrlinama samoće je sloboda da otkrijemo tko smo i postanemo ta osoba. Ili kako je primijetio filozof Arthur Schopenhauer:
“Čovjek može biti svoj samo dok je sam; a ako ne voli samoću, neće voljeti slobodu; jer tek kad je sam, on je stvarno slobodan. Ograničenje je uvijek prisutno u društvu, poput suputnika od kojega nema izlaza; i srazmjerno veličini čovjekove individualnosti, bit će mu teško podnijeti žrtve koje svaki odnos s drugima zahtijeva.” – Arthur Schopenhauer, Eseji i aforizmi
Da bismo shvatili slobodu koju samoća nudi, možemo se zadržati na ograničenjima prisutnim u društvenim angažmanima. Prijatelji, obitelj i romantični partneri važni su sastojci dobrog života, ali oni također predstavljaju ono što je Philip Koch nazvao “strukturom zahtjeva”: “zahtjevi da ih se sluša sa zanimanjem razmjernim njihovim očekivanjima, da se o njima brine u skladu s njihovim zahtjevima.” Štoviše, emocionalno stanje drugih ograničava naše iskustvo. Kada su drugi veseli to nas podiže, ali loše raspoloženje često nas sruši. U svakom slučaju, naše emocionalno stanje nije autonomno, već ovisi o ljudima oko nas.
Čak i stranci ograničavaju naše iskustvo. Filozof Jean-Paul Sartre govori nam da zamislimo sebe same u parku. Uživamo u doživljaju drveća, sunca i ptica – one postoje samo za nas. Ali onda još jedan pojedinac sjedi na klupi preko puta nas. Postajemo svjesni da smo sada objekt u tuđoj svijesti, a to remeti naše idilično zajedništvo s okolinom.
Na analogan način, psiholog William James ukazao je na razočaravajući osjećaj koji obuzima samotnog planinara kada u daljini vidi približavanje drugog planinara. Odmah se osjeća manje slobodnim, manje sposobnim da jednostavno bude. To je ono što je Sartre mislio izrazom “Pakao su drugi ljudi”.
Sva ograničenja su odsutna u samoći. Jer samoću karakterizira nesputanost i sloboda koja je nedostupna u društvenom angažmanu. U samoći možemo slobodno uživati u svojoj okolini bez uznemirujuće svijesti da smo objekt u nečijem perceptivnom polju. Slobodni smo raditi što želimo kada želimo. Možemo misliti ili osjećati bilo što i slijediti svoje strasti bez brige o tome što će drugi misliti o nama ili ispunjavamo li njihova očekivanja ili zahtjeve. Engleski filozof William Hazlitt stekao je naviku ići u duge šetnje sam, jednostavno kako bi uživao u slobodi samoće, i kako je primijetio:
“Duša [samotničkog] putovanja je sloboda, savršena sloboda, misliti, osjećati, činiti, baš kako se hoće. . . Bar jednom, volim imati sve na svoj način; a to je nemoguće osim ako niste sami.” – William Hazlitt, Govor za stolom
Sloboda samoće je vrijedna sama po sebi; ali i kao sredstvo za samootkrivanje i osobni rast. Jer kada smo sami i odsutni društvenim ograničenjima koja sputavaju naše iskustvo, možemo se uključiti u ono što je Philip Koch nazvao “prilagođavanjem sebi”. Ili kako je objasnio:
“…usklađivanje sa samim sobom najbolje je karakterizirano slikom slobodnog protoka, ulijevanjem u [svijest] misli, želja i emocija bez osjećaja cenzure ili upravljanja, zajedno sa slobodnim pristupom unatrag prema njihovim izvorima.” – Philip Koch, Samoća: filozofski susret
Otvaranje punom rasponu naših emocija, misli, želja i unutarnjih slika dovodi nas u dodir s aspektima vlastitog jastva koje skrivamo ispod društvenih maski koje nosimo dok smo u društvu drugih. Ali u samoći možemo slobodno skinuti te maske, jer nemamo koga slušati ili kome odgovarati osim glasu naše savjesti. Nakon duge i teške veze, romanopisac May Sarton provela je duže vrijeme u potpunoj samoći, a kako je napisala u Journal of a Solitude:
“Sada počinjem naslućivati povratak nekom dubokom jastvu koje je bilo previše zaokupljeno i previše potučeno da bi funkcioniralo dugo vremena.” – May Sarton, Journal of a Solitude
Ili kako je to ponovio američki filozof Thomas Merton u Tihom životu:
„Nisu svi ljudi pozvani da budu pustinjaci, ali svi ljudi trebaju dovoljno tišine i samoće u svojim životima kako bi omogućili da se barem povremeno čuje duboki unutarnji glas njihovog istinskog ja. Kad se taj unutarnji glas ne čuje život je uvijek jadan i iscrpljujući… Ako je čovjek neprestano izgnan iz vlastitog doma, izbačen iz vlastite duhovne samoće, on prestaje biti istinska osoba. On više ne živi kao osoba.” – Thomas Merton, Tihi život
Glasovi koje čujemo u samoći, međutim, nisu uvijek ugodni. Ponekad prilagođavanje sebi uključuje ponovno proživljavanje prošlih trauma i pojavu bolnih emocija, strahova i tjeskoba koje smo izbjegavali uranjajući u društvene smetnje.
„Ovo stanje unutarnje usklađenosti nije uvijek radosno ili spokojno… Ponekad uključuje osjećaj s razornim intenzitetom sukoba, bijesa, nagovještaja smrtnosti koje smo pokušavali zanijekati… ” – Philip Koch, Samoća: filozofski susret
Dok sukobi i emocije koji se pojavljuju u samoći mogu uzrokovati patnju, njihovo izbijanje na površinu daje nam priliku da se s njima svjesno suočimo. A ako iskoristimo ovu priliku da sjedimo u tišini i dopustimo našim tjeskobama i uznemirujućim emocijama da nas preplave, možemo ih obraditi, razriješiti, otpustiti i izliječiti kronične probleme mentalnog zdravlja koje stvaraju. I kao što je Albert Camus primijetio:
“Kad čovjek nauči – i to ne na papiru – kako ostati sam sa svojom patnjom, kako prevladati svoju žudnju za bijegom, tada mu još malo toga preostaje.” – Albert Camus, Bilježnice 1935.-1951
Ova ljekovita moć samoće nije hiperbola. Japanski liječnik Shoma Morita razvio je oblik psihoterapije, temeljen na načelima zen budizma, koji se odriče terapeutske i farmaceutske intervencije u korist pružanja pacijentu okruženja samoće u kojem je prisiljen suočiti se s patnjom koju je izbjegavao. Ili kako objašnjava Ilsa Veith:
“Po dolasku u bolnicu, neurotični pacijent… mora imati potpuno mirovanje u krevetu do tjedan dana. Za to vrijeme nije mu dopušteno udruživanje ni s kim drugim. Ne smije čitati i pisati, pušiti, telefonirati, slušati radio i gledati televiziju. Bolesnik ostaje sam sa svojom bolešću sve dok on i njegova bolest ne postanu jedno – svoju bolest mora prihvatiti u potpunoj samoći.” – Ilsa Veith
Većina kultura prošlosti bila je svjesna velikih vrlina samoće, a u nekima se samoća cijenila čak i više od društvenosti. Među Tarahumara Indijancima iz Sierra Madre u Meksiku, profesor J. Ralph Audy primijetio je “gotovo kult samoće”. I kako nastavlja:
“Mali dječak od šest godina može uzeti svoju porciju pinole [kukuruza samljevenog u prah] i nestati s ovcama na tjedan ili dva, a da ne vidi nijednu drugu osobu prije nego što se vrati… ti su Indijanci toliko navikli živjeti usamljeničke živote da se osjećaju posramljeno i izgubljeno kada se od njih traži da razgovaraju s drugima.” – Ralph Audy, Čovjek usamljena životinja
Čak i u kulturama u kojima se živjelo više u zajednici, pojedinci su odlazili u dulja razdoblja samoće kako bi olakšali velike životne prijelaze. Na primjer, samotnjačke potrage bile su sastavni dio obreda prijelaza kroz koje je adolescent prelazio u muškost. U obredu prijelaza, dječak je odveden u osamljeni kamp u divljini. Tu je ostajao sam, ponekad mjesecima. Sve što mu je bilo potrebno za preživljavanje napravio je ili pronašao sam. Lovio je, tražio hranu, štitio se od predatora i suočio se sa svojim strahom od nepoznatog i mraka. Prošao je usklađivanje sa samim sobom i suočio se sa svojom usamljenošću, tjeskobama, ovisnostima i prevladao ih te transformirao svoj um iz neobuzdanog neprijatelja u prijatelja od povjerenja. Samo one koji su uspjeli u ovoj samotnoj potrazi zajednica je smatrala “pravim muškarcima”. I kao što James Hollis piše:
“Ritualna izolacija je uvod u središnju istinu, da bez obzira na to koliko je plemenski naš društveni život, mi smo na putu sami i moramo naučiti crpiti snagu i utjehu iznutra… [Dječak] je naučio ovisiti o svojoj pameti, hrabrosti i njegovom oružju, ili je poginuo.” – James Hollis, Pod Saturnovom sjenom
Kulturno odobrene samotne potrage bile su uobičajene u svim poznatim kulturama kroz povijest, osim u našoj. Ovo odražava duboku averziju našeg društva prema samoći.
Umjesto da se na nju gleda kao na dragocjeni dar, mnogi samoću vide kao nešto što treba izdržati između društvenih angažmana ili veza. Ili još gore, na samoću se gleda kao na nešto što treba izbjegavati. Kada drugi ljudi nisu prisutni, većina nas bulji u ekrane kako bismo odvratili pažnju od svoje usamljenosti i glasova koje bismo mogli čuti u tišini. Možda je taj kolektivni bijeg od samoće razlog zašto su mentalne bolesti i slabosti nova norma. Jer kao što je filozof iz 17. stoljeća Blaise Pascal primijetio:
“Svi problemi čovječanstva proizlaze iz čovjekove nesposobnosti da mirno sjedi sam u sobi.” – Blaise Pascal, Misao
Academy of ideas / ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
