Foto: unsplash.com

Kad smo duže vrijeme daleko od drugih, naša sjena nastoji izroniti na površinu i pokazati svoje postojanje. Postoje neki ljudi koji mogu izdržati ovu “krizu” i herojskim naporom ukrotiti i integrirati tamu u sebi, ali većina ljudi ne shvaća važnost tog procesa i stoga se boje samoće. Moramo uvijek biti svjesni da nas drugi ljudi nikada ne mogu u potpunosti ispuniti: „Nemoguće je izvaditi krv iz kamena, dobiti duhovnost iz fizičkog bića.“ Svaki pokušaj ispunjenja naših najdubljih, metafizičkih potreba kroz npr. ljubavni odnos rezultirat će božanskom idealizacijom druge osobe i rezultirajućom ropskom ovisnošću o njima zbog naše vlastite vrijednosti i identiteta. “Ako partner postane Bog, isto tako lako može postati vrag”. Ako ljubav učinite jedinim sudcem dobra i zla u sebi, mjerom svojih težnji, postajete jednostavno refleks druge osobe.

atma.hr – 78




“Strah da će se naći sami – to je ono zbog čega pate – pa se uopće ne nalaze.” – Andre Gide, Amoralist

Ljudska su bića po prirodi društvena i nesposobna su podnijeti ekstremne slučajeve izolacije. Ako smo predugo sami, naše mentalne sposobnosti mogu se degradirati, što dovodi do stanja ludila i dubokog očaja. Korištenje izolacije i izgnanstva prakse su s drevnim korijenima, što ukazuje na to da su ljudi već odavno shvatili koliko duboko strah od izolacije prolazi našim venama.

No, u današnje vrijeme naši strahovi nisu ograničeni samo na ekstremne oblike izolacije, već se mnogi od nas plaše biti sami dulje vrijeme.

Mnogi su mislioci sugerirali da je strah od samoće u korijenu strah od samog sebe. U našim uobičajenim dnevnim rutinama, zauzeti poslovima, a najčešće u prisutnosti drugih, naša društvena osoba dolazi do izražaja i zastrašujuće misli i emocije potiskuju se izvan naše svijesti. No, kad smo daleko od ograničavajućih granica drugih, ti mračni aspekti nas samih nastoje izroniti na površinu i pokazati svoje postojanje.

atma.hr – 52




Stoga postoji opasnost u provođenju znatne količine vremena u izolaciji od drugih, jer će doći vrijeme kada će nas, slomljena od zvijeri iznutra, samoća povući prema dolje i postati veliko prokletstvo.

Postoje neki ljudi koji mogu izdržati ovu krizu samoće i herojskim naporom ukrotiti i integrirati tamu u sebi, ali većina bi bila uništena time.

“Jedan čovjek bježi svom susjedu jer traži sebe, a drugi zato što želi izgubiti sebe. Vaša slaba ljubav prema sebi čini da vam samoća bude zatvor.” – Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra

Oni koji se izgube u drugima mogu biti spašeni od svoje samoće, ali uvijek se pokaže da su osakaćene verzije osobe kakve su mogli postati. Kako bismo ostvarili svoj potencijal, moramo ispuniti ono što je psiholog Abraham Maslow nazvao našim “metapotrebama” ili “najvišim potrebama”, što uključuje težnju ka istini, ljepoti i dobroti. Te potrebe, kako je Ernest Becker zabilježio u svojoj knjizi Poricanje smrti, drugi ljudi ne mogu u potpunosti ispuniti: „Nemoguće je izvaditi krv iz kamena, dobiti duhovnost iz fizičkog bića.“

Svaki pokušaj ispunjenja ukupnosti naših metapotreba kroz intimni odnos rezultirat će božanskom idealizacijom partnera i rezultirajućom ropskom ovisnošću o njima zbog naše vlastite vrijednosti i identiteta.

atma.hr – 78




“Ako partner postane Bog, isto tako lako može postati vrag; razlog ne treba daleko tražiti… Ako pronađete idealnu ljubav i pokušate je učiniti jedinim sudcem dobra i zla u sebi, mjerom svojih težnji, postajete jednostavno refleks druge osobe. Gubite sebe u drugome, kao što poslušna djeca gube sebe u obitelji. Nije ni čudo što ovisnost, bilo od Boga ili od roba u vezi, sa sobom nosi toliko temeljne ogorčenosti.” (Ernest Becker, Poricanje smrti)

Kako bismo bili sigurni da nismo, poput mnogih pojedinaca danas, žrtva ovisnih odnosa, moramo razviti ono što je psihoanalitičar 20. stoljeća Donald Winnicott nazvao “sposobnost da budemo sami”. Kad nas strah od samoće čini ovisnima o drugima, postajemo pretjerano popustljivi iz straha od napuštanja i na taj način izgrađujemo ono što je Winnicott nazvao lažnim ja, odnosno naša osobnost postaje samo refleks onoga što vjerujemo da drugi žele od nas da budemo.

banner za knjige iscjeljenje pomocu predaka

U razvoju sposobnosti da budemo sami, lažno ja se može slomiti, rekao je Winnicott, dajući nam mogućnost da ponovno otkrijemo svoje istinsko ja, ili drugim riječima, svoje autentične osjećaje i potrebe.

U današnje vrijeme većina nije svjesna prednosti samoće. Umjesto toga, mnogi se nesvjesno pridržavaju onoga što se naziva Teorija odnosa predmeta, što se temelji na dvije ključne pretpostavke: da sazrijevanje vlastite osobnosti može biti olakšano samo kroz međuljudske odnose i da su ti odnosi primarni, ako ne i jedini izvor značenja u životu.

U svom utjecajnom djelu Attachment and Loss, John Bowlby, pristaša ovog gledišta, napisao je: “Intimna vezanost za druga ljudska bića središte je oko kojeg se vrti čovjekov život, ne samo kad je malo dijete ili školsko dijete, već i tijekom adolescencije i godina zrelosti pa čak i do duboke starosti”.

atma.hr – 52




Dovedene do krajnosti, pretpostavke koje drže teoretičari odnosa predmeta impliciraju da život pojedinca nema nikakvog smisla ako je udaljen od međuljudskih odnosa, previđajući tako dobro utvrđenu činjenicu da se osobni rast može stimulirati kad u samoći kultiviramo odnos nekim oblikom kreativnog rada koji nam uzima pažnju.

Kao što je psihijatar 20. stoljeća Anthony Storr tvrdio u svojoj knjizi Samoća: Povratak jastvu, u borbi za oblikovanje i uređenje vanjskog stvaralačkog djela, mi također, često i ne znajući za to, svom umu namećemo oblik i red.

Sposobnost postizanja samoostvarenja razvijanjem odnosa s našim radom navela je ruskog autora Fjodora Dostojevskog da tvrdi kako je samoća za um isto toliko bitna koliko i hrana za tijelo.

U osami možemo odvojiti svoj karakter od često ograničavajućih vanjskih zahtjeva drugih i zadržati svoju neovisnost u odnosima koje njegujemo, osiguravajući tako da u njima, kao mnogi danas, ne gubimo svoj identitet.

atma.hr – 78




No, dok učimo cvjetati u samoći, ne smijemo odbaciti opasnosti o kojima je Nietzsche govorio, opasnosti koje su dovele Goethea do zapisa: “nema ništa opasnije od samoće”.

Međutim, možemo povećati svoje sposobnosti da se nosimo s tim opasnostima, ako uzmemo u obzir mogućnost da su koristi od samoće ugrađene u njene opasnosti, što znači da iz samo dobrovoljnog traženja samoće i suočavanja s tamom u njoj možemo izvući blagodati bivanja u samoći pa možda čak i na kraju postići rijetko samopouzdanje onoga koji je stekao suverenitet nad samim sobom.

Academy of ideas / ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić