I on je ubrzo došao. Tiho, nečujno, kao neki uzvišeni zaporak na neprirodno rastvorenoj utrobi te prostorije gdje se duša do maločas točila… Kad je grunuo unutra i načinio dva koraka pa zastao da oči privikne na mrak, ovjesila se svaka napetost svugdje poviše jedaraca paučine u zakutcima prostorije, jer začudo, ovo dvoje ljudi, uhvaćeno u logičkoj strukturi danog trenutka, podsvjesno je sotoniziralo neko drugo vrijeme, neki prijašnji, neumitni slijed njihovih života, neku davnašnju zbrku na prijelazu podsvijesti u svijest zbog koje su zaboravili mahnuti, dojaviti, kriknuti Logici životnog kretanja da crno ne donosi s crnim, da ugušeni, u ispovijedi oganj, više ne potpiruje ni najmanju vatricu, da se tolika smrt ne prstenuje tolikim živim mrtvacima. Na neki čudni način fluid prefine dramatike je strujao u tih šest koraka nijemog razmaka između njih i amnestirao onu logiku što ih je bacila u ovaj položaj, u kome su se trebali mrziti, a nisu znali, ružiti se htijenjem nezaborava, a nisu mogli.

Osuđenik je čekao na konačnu presudu Života, a on ga je osudio na sve predradnje Smrti osim nje same. I rano ustajanje, i fakultativno brijanje, i posljednji doručak i izglačanu odjeću, a on je, odgurnuvši sve to, bez kucanja banuo u prostoriju gdje se Smrt pripremala i sasuo joj u lice: „Evo me, i prije nego me ubiješ redom, ja ću tebe neredom“, slavodobitno je gledajući kako se od zapanjenosti smanjuje i topi.

Tako su i njih dvoje tog trenutka odbacili sav poredak svojih prijašnjih života, sladostrasno uživajući, iako je istjecanjem posljednjih sekundi njegovog potpunog privikavanja na mrak taj predivni moment zauvijek nestajao.

Dvoje, međusobno nepoznatih ljudi.

Ne gledajući potčinjenog, zapovjednik ga je kratkim pokretom ruke otpustio, a onda se ona napetost u paučini rasprsnula, zalajao je sablažnjivi red, mržnja se prelila niz stijenke progutane pljuvačke i miris smrti je pokrenuo njihova tijela – nju na ustajanje, a njega na milimetarski točni trokorak – redu na usluzi.

Kad se njeno tijelo našlo na dohvatu njegovih ruku, on se počeo nadimati, podizati ramena, kao da će je u sljedećem trenutku zgrabiti i polomiti, ali se ništa nije dogodilo, počeo se smanjivati, dušiti; ona je, usred tog napuhivanja, kad je bilo očito da se on suspreže, podignula ruke i, koliko su joj to lanci dopuštali, zgrčenim šakama što su bile u visini njenih ustiju, bila spremna na najženskiji žilavi otpor. Kad je bilo očito da je taj čovjek splasnuo, ona je i dalje nastavila držati ruke u spremnosti reteriranja slabašne i beskompromisne šakačke paljbe, a onda je volja omlitavila i snaga u žilama popustila. On se okrenuo od nje, pošao tri koraka u stranu i zaustavio se, polupodignute glave, zureći nekud u tminu. Sad je opet bio onaj pravi, virulentni, zajedljivi Almiro Chiesa, zapovjednik venecijanskog ratnog broda, poniknuo na ciničnom kruhu profane gondolijerske čameži i jalovom pokušaju oponašanja prekojadranske, neistražene uznositosti.

Njegova gubitnička odrješitost prijašnjeg nastupa bez poze odavala je čovjeka koji u svojoj osuđenosti na beskrajnu rezignaciju ipak nije razgrađivao svaku čovječnost. Pače, nije se bunio kad je ona, i u ovim nemogućim prilikama, barem nakratko bila na djelu.

Progovorio je napuklim glasom:

–Znadete li da vaš čin slijepog ukrcavanja u situaciji kad je pronađeno oružje kod jednog od vaših, što navodi na logičku pomisao da ste namjeravali silom zauzeti brod, i u okolnostima kad se mi nalazimo u ratnom stanju, može proizvesti jedinu moguću posljedicu, a to je smrtna kazna.

Na Magdaleninom licu nije se pomaknula nijedna žilica.

–Znam – odgovorila je suho.

… I u ovoj situaciji bilo je razvidno da ova žena vlada tim čovjekom. Jer, da nije bilo tako, ne bi on, u momentu kad je bio okrenut od nje, držao poluspuštenu glavu i gledao nekud u mračni kut, i ne bi se okrenuo k njoj tek poslije trećeg obraćanja. Je li u toj izbi strujao ikakav zrak; je li se neki radoznali jadranski vjetrić prošuljao svim mračinama ovoga plovila; je li onu poleglu nesnošljivost uzbibao i vratio tamo gdje je najbolje pristajala – na, željne zaigranosti, vlati paučine, gdje ne će ometati ovo dvoje ljudi koji, mimo dijaboličnih ruku što ih guraju u pakao ovog trenutka, makar nejasno, i makar načas, žele osjetiti rajski zanos?

Odlomak iz romana General

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2013/10/zlatko-tomic-2.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]