Svijetom od pamtivijeka ili vijekom od pamtisvijeta vladaju Dobro i Zlo. I Dobro se dobar dio vječnosti dobro osjećalo u trenutcima svoje prevagnulosti nad Zlom, a Zlo kao i svako zlo: ushićeno i ponosno je bilo kada je sijalo i žnjelo svoje pustoši, bolesti i pošasti svake vrste. I trajali su oni jedno uz drugo bez kivnje ili zluradosti, jednostavno, shvaćali su svoje izmjenjujuće uloge kao  neminovnost koju je sam Kozmos odredio ili na nju pristao. Da, da, upravo tako, djelovali su njih dvoje kao skladni tim, ma, godišnje skupštine su održavali da  usklade i potpomognu jedno drugo oko sveg onog što tišti njihovu vladavinu. Na kraju krajeva, i oni su za svoje djelovanje nekome odgovarali upravo onako kako učitelji odgovaraju za razinu obrazovanosti svojih učenika, pa im ne bi trebalo biti svejedno ako će svi u razredu biti ponavljači, ali ni odlikaši koji će na banalno pitanje o, recimo, predsjedniku Nogometnog saveza, nijemo buljiti kao tele u šareni svemir.

Ali, na jednom njihovom sastanku Dobro je proključalo nezadovoljstvom:

–Premda ljude vjekovima napajam samo neiskvarenim dobrom, prekvarno je njihovo ponašanje: bahate se i zaodijevaju bešćutnom silom kad god uzmognu, dobro im nije dovoljno ako to nije i ono najbolje, gaze jedni preko drugih u svojoj nezajažljivoj pohlepi. Ni trunka pameti nemaju ako misle da ću ja vječno držati uzde ovih kola koja jure kroz Vječnost. Naučiš li ih ti ičemu kad ih iz svojih tandrkavih kola izbaciš?

— Shvaćam tvoje nezadovoljstvo i dijelim tvoje dojmove – zamišljeno je odgovaralo Zlo. – Epidemije, ratovi, prirodne katastrofe, glad i bijeda svake vrste mogu uzbuniti, takav je moj dojam, samo onaj dio ljudskog mozga koji je sposoban spekulirati, pretvarati se, lagati, podmetati. Dokaz ovome što iznosim je njihova reakcija na moju vladavinu, a sastoji se u prilagođivanju, produbljivanju i ponovnom izazivanju same moje biti, kao da me ne žele otjerati, kao da im je sasvim ugodno sa mnom. Zalud ih želim opametiti, zalud ih nastojim osvijestiti, zalud se trudim pripremiti ih na umjerenost kad na tvoj teren doskoče.

— To znači… to znači da se oni sasvim zlo i opako vladaju u vremenu moje vlasti, i sasvim dobro i prilagodljivo u tvom vremenu – rezigniralo je Dobro.

— Odlično zaključuješ: zao i opak u dobrom, dobar i prilagodljiv u zlu. Zao i o…

— Hej… stani drugar! – Dobro se dobro lupne po čelu – To znači da oni žele iznivelirati moje i tvoje vrijeme, pretvoriti ga u zlosretnost, u uravnilovku dobra i zla, u… u…

— U našu likvidaciju, tako reci. Stoga će biti najbolje da iz ovih stopa krenemo tražiti kolovođe, podgovarače takvog njihova stanja, jer je spontanost ovdje isključena.

I tako krenuše Dobro i Zlo među ljude da potraže onoga koji podgovara sve ostale da zlo pronalaze u dobrom, a dobro u zlu. I dugo lutaše i sve ljude pretresoše i konačno ga nađoše. I potpuno je odgovarao njihovoj predodžbi da to mora biti netko tko ima izvanredne uvjete da bude beskrajno dobar i sretan, ali ga neki trajni biljeg na njegovu tijelu ili u njegovoj duši u tome onemogućava, stog on posta beskrajno ciničan i spekulativan. Bio je to mladić još neviđene ljepote… hm mladić… zapravo prekrasno biće bez spolnih oznaka – ni muško ni žensko. I eto beskrajne nesreće: na korak si do raja, a prvi koračić tvog koraka već je propadanje u provaliju. I tko bi uopće ikad i pronašao tog  uniseksualca da u potragu ne krenuše Dobro i Zlo koji su sasvim logično rezonirali: ovo biće je podgovaralo ljude da se bahate i kočopere za povoljnog doba, jer moraju iskoristiti to što nisu nesretni poput njega, a u nepovoljnom da gotovo sladostrasno uživaju u zalima svih vrsta jer su ona prolaznija i kudikamo manja od zla i nesreće njegova tijela. I pokušavahu ga uvjeriti da je strašno nesretno, čemu se ono opiraše, tvrdeći da je sretno, mirno i zadovoljno, da s onim što mu imputiraju nema nikakve veze. Kad ga ne uspješe pridobiti, jednostavno ga uspavaše i pripremiše za operaciju – trebalo mu je dati oznake samo jednog spola, samo stvarne a ne umišljene sreće. Kojeg spola i koje sreće? Muškog spola i muške sreće, naravno, jer u agitatorstvo ovog tipa će se upustiti prije netko tko posjeduje mušku negoli žensku energiju. I ono posta on – prekrasni mladić, i Dobro i Zlo zadovoljni odoše jer su ostvarili sve uvjete da odsada Dobro osvanjuje dobrim, a Zlo zlim.

No, prolazilo je vrijeme a ništa se nije mijenjalo. Stoga Dobro i Zlo zaključiše da vjerojatno postoji još jedno takvo bespolno biće, biće savršenog obličja, i ponovo krenuše u potragu i ponovo ga nađoše i ponovo ga za operaciju udijeljivanja sretne spolnosti pripremiše. Ovome je trebalo dati žensko atribute. Ali, negdje u pola operacije bespolni se počeo buditi, strahovitom energijom bujati, pokidao je šavove, rastrgao, naprosto svukao svu kožu sa sebe, i pred preneraženim Dobrom i Zlom se ukaza ono prvo bespolno biće – sad doista muškarac divlje snage i ljepote; jednim udarcem čelične šake usmrtio je Dobro i Zlo, potom od krvavih krpa kože i istočene krvi sastavio ženu savršene ljepote, uzeo je za ruku te zajedno s njom potrčao u bespolni svemir. Budući su se u nebo uzdignuli iznad malog sela i budući se već razdanjivalo naišli su i prvi ranoranioci što je sutradan rezultiralo gotovo krvavim prijeporom oko pitanja jesu li dva bića poletjela prema nebu ili su se strmoglavili u obližnju provaliju. Cijelo selo se podijelilo u dva suprotstavljena tabora, a sukob je toliko eskalirao da je morala i vojska intervenirati.

A što je bilo sa Dobrom i sa Zlom? Jesu li doista bili usmrćeni?

I da i ne. Zapravo, oni su sa sretnim osmijehom na usnama isčeznuli, jer nakon njihove, donekle umne, vladavine (sjetimo se njihova logičkog zaključivanja i traženja krivca), nastupila je bezumna vladavina dobra i zla, vladavina temeljena na krvavoj iluziji onih ustreptalih seljaka. A tko da u takvim uzburkanim vremenima uopće i baci pogled na onu seosku kolibicu – improviziranu kiruršku dvoranicu, gdje su realni kirurzi – doktor Dobrić i doktor Lošić prosuli nekoliko kapljica krvi pokušavajući odrediti spol čitavom, po njihovom mišljenju, bespolnom svijetu.

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2013/10/zlatko-tomic-2.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
Prethodna objavaDnevni Jyotish Horoskop za 28.03.2014.
Slijedeća objavaDobro je činiti dobro – ali što je dobro?
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.