Kad jednom uspostavimo ravnotežu između uma, tijela i duha, naš će se kompletni unutarnji svijet iz temelja transformirati, a samim time će pokrenuti i značajne promjene u vanjskome svijetu. Shvatit ćemo da je stvarnost koju smo ranije doživljavali kao elementarni dio nas samih zapravo iluzija i učinit će nam se da se odvija na pozornici na kojoj više ne sudjelujemo, već ju promatramo sa strane.
To nam može pružiti olakšavajući osjećaj da nismo žrtva okolnosti, već da je velika većina onoga što nas okružuje i što nam se događa naša vlastita kreacija.
Uspostaviti dogovor između troje svetih je sve samo ne lako. No, zašto bi uopće i trebalo biti lako? Mi smo prije svega stvoreni za velike, čarobne stvari, za prekoračenja naizgled zadanih granica, a ne za potragu za lakim rješenjima. Ona me osobno nikada nisu ni privlačila. Govorila bi mi da ću, ukoliko se za njih odlučim, vrlo vjerojatno zauvijek ostati na onoj pozornici i shvaćati sebe kao žrtvu okolnosti.
Kad sam kretala od razgovora sa svojim umom (koji, da se razumijemo, i danas traju, um s vremena na vrijeme treba dobro protresti, ponovno zauzdati i dati mu do znanja da poznajete onu dobru, staru izreku kako je on dobar sluga, ali loš gospodar), znala sam da će biti sve, samo ne lako. U svom sam romanu puno pisala o zauzdavanju uma i što mislim pod time. Um se doista može zauzdati tako da osvijestimo njegovo dosadno brujanje koje prelazi u automatizam i zna biti vrlo naporno. Svi oni prijeteći scenariji, brige, kreiranje priča „što bi bilo kad bi bilo“, zamaranje drugima i njihovim životima, sva jadikovanja, upozorenja, uspoređivanja, osuđivanja i drugo dolazi od uma. Odnosno, od njegovog neprestanog brujanja i naše nedovoljne osviještenosti po pitanju toga kako ga zauzdati. Većina ljudi provede cijeli život s pozadinskom bukom uma u svojoj glavi, misleći da je to normalno i da se to događa svima. Ne mogu ni zamisliti kako je to negdje kaotično i iscrpljujuće. Um također voli preuzimati tuđe obrasce, vrlo često one negativne, i servirati nam ih pod univerzalnu istinu. Na kraju te obrasce uzmemo pod naše, podsvijest ih prihvaća, svijest se počinje ponašati u skladu s njima i evo nas opet na pozornici; među masama onih koji ne žive svoje snove, već usvojene modele, misleći da su upravo oni život.
Život je radost. Vječito kretanje, inspiracija, kreacija, snaga i ljubav. On dakako nosi sa sobom i mnoga iznenađenja od kojih nisu sva uvijek ugodna, naprotiv, neka su vrlo bolna, ali ako shvatimo i osvijestimo njegovu bit da se sve događa s razlogom i u ime višeg cilja, moći ćemo kroz takva iskustva proći bez da nas slome i naučiti velike i važne životne lekcije koje će nam biti od koristi na našem putu.
Osobno sam umu u jednom trenutku, ključnom za moj život pristupila na način da mu uskratim luksuz negativnih misli. To je zahtijevalo jako puno posla, ali svaki se momenat posvećen tome višestruko isplatio. Prestala sam pratiti medije, prvenstveno vijesti. Kad to na ovaj način ispričam ljudima koji su čvrsto usvojili obrazac da uvijek i o svemu moraju biti informirani, obično me gledaju u čudu i ne mogu vjerovati da je to moguće. „Pa ti si poslovna žena. Vodiš ozbiljan posao, podučavaš između ostalog ljude, u svakodnevnom si kontaktu s njima, ne možeš se ponašati poput nekog pustinjaka koji ne zna što se događa u zemlji i svijetu?!“, znali bi mi govoriti, a ako i ne bi izrekli, mogla sam im nešto slično iščitati iz pogleda. No ja sam odlučila silno vjerovati svojoj intuiciji koja me navodila na to da prestanem čitati dnevni tisak, isprva tek pojedine rubrike, a na kraju i u cijelosti, također žutu štampu koju bih rijetko kupovala, ali bih je znala prolistati ako bi mi negdje u nekoj čekaonici dospjela u ruke, prestala sam slušati radio, osim kad bi se emitirala glazba. Ako bi došlo vrijeme radijskih vijesti, stišala bih zvuk do kraja, a kad bih ga nakon nekoliko minuta vratila, opet me dočekala glazba. To činim i danas, najčešće u vožnji automobilom. Televizor nisam u potpunosti isključila iz života jer je moj suprug veliki ljubitelj sporta i prati sportske događaje, a djeca ponekad pogledaju kakav crtani film, no osobno ga nikada ne uključujem preko dana, tek se katkad, doduše jako rijetko, kasno navečer opustim uz kakav ciljani film ili kulinarsku emisiju, budući da obožavam kuhati. Također ne čitam internetske portale, osim onih biranih sadržaja. Blagodati ove odluke za um, a koju sam donijela prije nekoliko godina, ne mogu opisati. Potrebne će informacije, pa i koja nepotrebna, ionako kroz neki procjep naći put do nas i zasigurno nećemo ostati pustinjak usred velegrada koji ne zna koje je stoljeće.
No, dok god svoj fokus svjesno usmjeravamo na nešto potpuno drugo, kvalitetne, birane sadržaje koji nas ispunjavaju, motiviraju, educiraju, tješe, potiču, a ne opskrbljuju niskim, negativnim vibracijama straha, beznađa, nevolja, nasilja, uplitanja u tuđe živote, političkih previranja na koja ionako teško možemo utjecati, kritiziranja, osude i drugo od čega naš um bruji i dovodi nas same u uski doticaj s takvim vibracijama koje potom neminovno, ma koliko ponekad ne vjerovali u to, snažno utječu ne samo na kvalitetu naših misli i života, već i na ono što nam se izravno događa, na dobrom smo putu prema boljoj verziji sebe i svoga života. Isto je i s toksičnim ljudima. Neki od njih nisu možda nužno loši sami po sebi, samo neosviješteni, uhvaćeni u razne obrasce, pod utjecajem ega i slično, ali budimo sigurni u jedno; sve dok se nakon susreta ili razgovora s nekim čovjekom osjećamo iscrpljeno, demotivirano, s potrebom da se od nečeg branimo, opravdavamo i slično, taj čovjek sigurno nije dobar za nas i posjeduje neki negativni obrazac, odnosno vibraciju nižu od naše. Kod nekih je ljudi to samo faza i može se još shvatiti kao takva, no kod onih kod kojih je to pravilo, stvar je vrlo jasna – moramo se od njih pod svaku cijenu distancirati. Na koji način ćemo to izvesti, ovisi samo o nama.
Mnogi takvi ljudi će se sami udaljiti kad shvate da smo u sebi osvijestili to da više nismo na istoj vibraciji i samim time ne podržavamo više negativnost, a tako ni njihove obmane, ulogu žrtve, tijela boli koja stavljaju pred nas i crpe našu snagu, a ništa konstruktivno ne poduzimaju glede toga, odnosno, udaljuju se onda kad osjete da s naše strane izostaje podrška hranjenja njihovog ega. Drugi će pod svaku cijenu nastojati voditi burne rasprave s nama, pokušavajući nam nametnuti osjećaj krivnje što napokon osvješćujemo tko smo, o čemu sanjamo, kamo idemo i što želimo te da u našem Svemiru više ne želimo teške, manipulativne energije niti išta negativno, a bit će i onih koji će se praviti da ništa ne uviđaju ili doista ništa ni neće uvidjeti i kojima ćemo zaista, ne bude li išlo nikako drugačije, morati otvoreno reći da nas doslovno ostave na miru. Osobno bih se najčešće susretala s prvom situacijom kad bi se takvi ljudi sami odvojili od mene i svaki bih ih puta blagoslovila i osjetila neizmjerno olakšanje iako je katkad bilo bolno. Mnogi od njih su godinama bili na našem putu u raznim ulogama i to nisu nimalo lake situacije. No, pojam lakog smo već spominjali.
U svemu ovome postoji naime i nešto divno. Ljudi teških vibracija koji se pod utjecajem naše osviještene promjene i sami preobraze i prijeđu na višu frekvenciju. Koji se nakon niza godina u kojima su živjeli začahureni u određene uloge ili odvojenost od ljubavi, odjednom potpuno transformiraju i postanu bliže ljubavi ili sama ljubav. Više sam puta ovome svjedočila i to je nešto prekrasno. Neki od ljudi niskih vibracija mogu i dalje ostati u našim životima ukoliko se nije moguće potpuno distancirati (obično onda kad se radi o nekome iz uže ili najuže obitelji), ali se susreti s njima najčešće znatno prorijede i kad smo zajedno, više se ne povezujemo na njihovu energiju niti im dopustimo da se oni povežu na našu. To nam uspijeva onda kad im jasno damo do znanja kako sada postoje granice te da čvrsto stojimo iza toga da se one poštuju. Pritom na snagu stupa moć riječi NE s kojom smo ranije po pitanjima tih ljudi vrlo vjerojatno imali problema. No, kad jednom odlučimo očistiti um od svake negativnosti i potom ga dovesti u sklad sa troje svetih, reći NE bit će nam daleko jednostavnije negoli prije.
Osim biranjem sadržaja, ljudi, situacija um oslobađamo od negativnog i zauzdavamo ga meditacijom, molitvom, odlaskom u prirodu, čitanjem inspirativne literature (osobno izbjegavam trilere, krimiće, tematiku strave, iako ima mnogo ljudi koji to vole, no takvi sadržaji kod mene snažno utječu na unutarnji sklad i podsvjesno (posebno djela ili filmovi nasilnog sadržaja, s ubojstvima, zlostavljanjima i slično, ma koliko takve teme katkad djelovale privlačno) me uvlače u stanje negativnosti te sasvim sigurno doprinose spuštanju vibracije. Veliki utjecaj na stanje uma može imati i glazba te neprestani fokus na sve što je pozitivno. S vremenom će se um toliko istrenirati da više gotovo i neće primjećivati negativno, odnosno, ako ga i primijeti, bit će samo poput promatrača koji odnekud gleda scene na pozornici i uopće se ne poistovjećuje s njima. Um ispunjen pozitivnim, privlačit će u naš život sve više pozitivnog i život će nam se iz dana u dan mijenjati nabolje.
Kad bih govorila o razgovoru s tijelom, rekla bih da to znači potpuno ga osvijestiti. Ogoliti ga u potpunosti pred sobom, često se raspasti od neljubavi spram njega pa se ponovno sastati. Obično nas nitko nikada nije učio duboko i istinski voljeti tijelo pa smo se tijekom života uvjerili da se ono ni ne može voljeti, osim ako pritom ne zadovoljava određene kriterije koji su toliko nedostižni da odustanemo od svega prije negoli smo i počeli ili krenemo u tešku borbu zadovoljavanja nametnutih standarda gdje se putem najčešće u potpunosti pogubimo i još manje volimo. Prihvatiti istinski svoje tijelo mnogo je više od odraza u ogledalu koji nam se sviđa. U svom sam romanu na izravan ili neizravan način pisala mnogo i o tome, poigravajući se čulnošću i senzualnošću glavnog lika, Žene Djeteta, pri čemu čitatelj može steći uvid da se njena ljepota i ljubav prema tijelu daleko više očituje u osjećaju, dodiru, nježnom i pažljivom ophođenju sa sobom, negoli ogledanjem u ogledalo ili u druge ljude i mjerenjem s nekim obrascima. Isto tako je njen odnos s tijelom suptilan, senzualan, potpuno usklađen. Osobno sam i sama imala problem prihvaćanja tijela kao takvog pa sam ga u ranoj mladosti znala koječim opterećivati kako bi sto više nalikovalo idealnim, nametnutim mjerilima. No, to me samo udaljavalo od sklada, od osjećaja da smo jedno, od zahvalnosti, od prepuštenosti potpunom stapanju s njim. Također me ispunjavalo strahovima, i to upravo onda kad bi bilo najbliže tim nametnutim mjerilima. Ti su se strahovi ogledali u pitanjima: „Što ako zbog nečeg budem spriječena redovito trenirati pa će mi se opustiti mišići? Ne smijem pojesti taj komad torte jer ću se udebljati ili ipak smijem, ali tada naredna dva dana neću pojesti ništa normalno? Što kad jednog dana budem trudna pa mi se tijelo potpuno transformira i nikada se više ne vrati na svoje?“ Sumnje, strahovi, odvojenost od ljubavi. Kod nekih se ljudi otpor prema tijelu očituje u prekomjernom unosu štetnih namirnica čime se samo još više udaljuju od sebe i od prihvaćanja svoga tijela, našeg hrama, naše ovozemaljske kuće u kojoj obitavamo.
Kad sam se počela učiti voljeti, odnosno osvješćivati po pitanju tijela, javila mi se snažna spoznaja o njemu kao hramu moje Duše. I upravo me ona odvela u neke sasvim druge dimenzije od prijašnjih i omogućila mi da se moje tijelo i ja u potpunosti prožmemo. Umjesto da mu uskraćujem povremene užitke, počela sam ga opskrbljivati zdravim namirnicama, a ono je u tom trenu prestalo žudjeti za onime što bih mu prije uskraćivala. Ako bi ipak izrazilo želju za nečim takvim, bez imalo grižnje savjesti bih mu je ispunila i to ne bi ostavilo nikakve posljedice. Čak naprotiv. Nastojala sam mu priuštiti boravak u prirodi, šetnje po kiši, trčanje po snijegu, zahvaljivati mu na svemu što mi je dalo i što mi daje, osvješćivati koliko je moćno i kad je krhko, koliko je lijepo i kad je imalo loš dan. Kuhala bih svome hramu aromatične, zelene čajeve, plesala bih, smijala se, bila svjesna svakog pokreta, senzualnosti, dodira. Iz dana u dan smo postajali sve bliži, sve više jedno. Nisam ga osuđivala ni kad bi mi slalo signale da je umorno, dala bih mu da se odmori. Ako bi mi signaliziralo da previše radim, odmah bih razmotrila što bih po tom pitanju mogla učiniti da se moj hram opusti.
Nedavno sam u Londonu ručala s obitelji u parku, na travi, sjedeći na našoj prtljazi i promatrala ljude oko sebe s obzirom da je to bilo u vrijeme pauze na poslu. Većina je jela neku laganu hranu, šutjela u svom svijetu, a na licima im se mogao vidjeti spokoj. Mnogi bi podigli glavu prema suncu i radosno žmirkali na što je moj skoro petogodišnji sin prokomentirao: „Mama, vidi kako su ovi ljudi sretni što žmire u sunce!“ Neki bi izuli cipele i čarape i bosa stopala uronili u travu. Slične sam prizore viđala i u mnogim drugim gradovima i oni su dokaz kako u svakom trenutku možemo svome tijelu priuštiti nešto divno, pa i za vrijeme pauze na poslu, a istovremeno hranimo duh i um.
U trenutku kad pišem ovaj tekst, pokraj mog hrama spava anđeosko biće, ako mjerimo ovozemaljskim vremenom, staro samo tri dana. To je Čudo već treće u nizu koje me odabralo za svoju mamu i zbog čega sam mu neizmjerno zahvalna. Iako moje tijelo sada nije u svom uobičajenom naponu snage, a s obzirom da je upravo prošlo treći carski rez, još neko vrijeme neće ni biti, ono je za mene i dalje vrijedno ogromnog poštovanja i svaki put kad ga pogledam ili osjetim, preplavi me neopisiva ljubav i zahvalnost. Kao i onda kad je prvi put nakon svega uz drhtaje ustalo i sporim, nesigurnim korakom teško došlo do kupaonice pa nespretnim pokretima opralo zube. Kao i danas kad se samostalno istuširalo i opralo kosu pa se radosno zahvalilo samo sebi u ogledalu, namignulo s iskrom u očima i nanijelo malo rumenila i maskaru u inat blijedilu. Voljeno kao nikada. Usklađeno sa svime što jest. Moćnije no što je ikada i slutilo. Hram koji voli, osjeća, koji je vječito kretanje, koji uživa ovozemaljske darove, propušta kroz sebe nove Duše u svijet, čudesni, sveti hram vrijedan poštovanja i ljubavi. Moj hram. Vaši hramovi. Priuštimo im radost kretanja. Dodir meke trave pod stopalima. Uranjanje u jezero, rijeku ili more. Budimo im nježni i dobri. Hranimo ih zdravo i sa svjesnom pažnjom i naši će nam hramovi vratiti vitalnošću, snagom, izdržljivošću, zdravljem, ravnotežom, ljubavlju.
Treće sveto. Veličanstveni Duh. Duša. Bit. Jastvo. Jednota. Vječno biće. Mojo. Kako god. Osjećaš li to? Osjećaš li kako je vječno, besprostorno, bezvremensko, kako to nije naš um ni naše tijelo, a opet u ovom utjelovljenju ne ide bez njih? Jesmo li svjesni koliko je božansko, koliko veliko, koliko intuitivno, koliko nas vodi? Izgubiti dodir s njim, znači izgubiti dodir sa samim životom, prestati živjeti u punini, prestati se čuditi, prestati vjerovati u magiju postojanja, snove i nadanja. Duša nas pokreće, vodi kroz svjetove, otvara portale u nama, otkriva sve tajne, daje odgovore na sva pitanja. Ponekad u sasvim drugačijim oblicima od onih na koje smo navikli, ali sigurno odgovore koji se tiču samo nas. Duša nam otkriva našu svrhu, smisao, poziv, odvodi u nepregledna prostranstva mogućnosti. Ona je naše ogledalo vječnosti, u njoj su sva naša iskustva sabrana u jednu točku.
Plešeš li ples Duše? Pamtiš mu korake? Ili si se pogubio u ograničenoj iluziji što je nazivaju stvarnost i misliš da je ovaj privid izvan Tebe stvarniji od svih čuda, odgovora i mogućnosti unutar Tebe? Treće sveto, Duša, za mene je vječiti strastveni ples sa životom. Odsustvo straha, prisustvo ljubavi. Izleti u daleke, nepoznate predjele. Život otvorenog srca. Njegovanje djeteta u sebi. Vjera u čuda. Tanka granica između svjetova. Beskonačna polja mogućnosti. Svoju Dušu slijedim kad pišem, stvaram, kreiram. Kad zastanem usred nekog kadra života, izvadim iz torbe svoju Čarobnu knjižicu i uhvatim trenutak u mrežu riječi. Kad susrećem Duše iz svoje skupine Duša. Kad kuham s ljubavlju mojim ljubavima. Kad u nečijim očima prepoznam nešto što nije s ovog svijeta i usudim mu se to dati do znanja iako prevedeno u riječi može zvučati krajnje ludo. Kad samo uživam note tišine. Kad trčim šumom sa svojim psom. Kad sam negdje na osami s čovjekom moga života, isprepletenih prstiju, srca naslonjenih jedno na drugo. Kad dotaknem nečiju Dušu. Kad nekome pružim nadu. Kad sam dijete sa svojom djecom. Kad im mirišem kožu i kosu. Kad rasprostrem svježe oprano rublje da se suši na zraku. Kad sam sve ono što želim biti. Kad živim za trenutak i u njemu. Kad…kad…kad…
Osvijestimo li svako od troje svetih; um, tijelo i Duh, prožmemo li se sa svakim u potpunosti i otvorimo se svakome do kraja, oni će se međusobno ispreplesti, a potom i uskladiti. Naš će život nakon toga postati manifestacija čuda, obilja, radosti i zahvalnosti. Postat će ljubav u svom najčišćem obliku.
Na fizičkoj će se razini to odražavati neviđenom snagom i energijom o kakvoj nismo mogli ni sanjati. Postat ćemo kao nošeni nekom magijom.
Zaobilazit će nas teškoće u onom klasičnom smislu. Isijavat ćemo dobrotu i radost. Oči će nam sjati.
Na duhovnoj razini će nam se otvoriti portali. Vodit će nas spoznaje. Sjat ćemo i naš će sjaj doticati sve i svakoga. Kad jednom uspostavimo ravnotežu između tijela, duha i uma, svijet oko nas i u nama više nikada neće biti isti. I vječnost će nam zapljeskati aplauzom ljubavi.
Marina Papec, marinapapec.com
Knjiga Šaptač Snova
Šaptač Snova je priča o bezuvjetnoj ljubavi. O putovanju kroz živote što briše granice vremena i prostora. Priča koja zadire duboko ispod površine, ondje gdje smo najstvarniji, i navodi nas na suočavanje s onim najskrivenijem u nama.
Žena Dijete se povlači na Otok, u staru djedovu kuću, kako bi se posvetila pisanju svog romana, ni ne sluteći da će je naizgled slučajni susret na Plaži odvesti na putovanje izvan ovog utjelovljenja koje će pokrenuti lavinu pitanja čiji se odgovori skrivaju na jednom jedinom mjestu – u nama…
Cijena: 100 kn
