Novom početku treba tišina, naša tišina, jer tada su misli jasnije i pomnije. Sada kada je svijet utihnuo sam po sebi i kada su ulice naših gradovi prazne, ta se tišina velikodušno nudi i nama. Sada je, više nego ikada, potrebno čuti istinu koja leži zakopana negdje ispod sve te buke koju smo stvorili i kojoj smo dali važnost, svoje misli i vrijeme.
Davno je R.E.M. pjevao It’s The End Of The World As We Know It (And I Feel Fine).
No, svaki je kraj neki novi početak. Taj početak nije skok u prazno, nije crna rupa, nije bez znakova pored puta. Očekujemo li da se novi svijet rodi bez nas, bez naše promijene, da se vinemo u 5D samo zato što je to netko nagovijestio – onda znam da nismo spremni za neki novi početak. Ne želim razbijati iluzije o nekom boljem sutra, o nekom boljem ja.
Ne želim vrištati i galamiti da se osvrnemo i pogledamo što smo to, pobogu, napravili od ovoga svijeta, od svojih života, odnosa i ljudskosti. No, život i godine podučile su me i naučile da su mijene tihe i spore. Nema u njima glamura ni pljeska s balkona ni prevelikih riječi ni heroja i parada kako smo već navikli od svijeta pa i od sebe.
Novom početku treba tišina, naša tišina, jer tada su misli jasnije i pomnije. Ne zbog toga što su se strah i tišina ovih dana ispremiješali pa smo nekako i mi utihnuli, već stoga što je tišina potrebna našoj ljudskosti. I sada kada je svijet utihnuo sam po sebi i kada su ulice naših gradovi prazne, ta se tišina velikodušno nudi i nama.
Sada je, više nego ikada, potrebno čuti istinu koja leži zakopana negdje ispod sve te buke koju smo stvorili i kojoj smo dali važnost, svoje misli i vrijeme.
Treba li nam sva ta kozmetika kojom smo naperlitali svoje živote? Treba li nam toliko praznih novinskih naslova i priča o tuđim životima? Treba li nam toliko brbljarija u našim druženjima, uspoređivanja, prosuđivanja i osuđivanja? Treba li nam taj lažni svijet društvenih mreža koji će svakodnevno hraniti naše isprazne misli o naoko bitnim stvarima?
Nećemo to doznati uz buku naših starih misli, jer to je samo ista buka zbog koje ne čusmo sebe. Priroda oko nas živi bez buke i pompe u osluškivanju same sebe i svojih mijena. Samo je nama potrebna buka kako se ne bismo susreli sa svojim mijenama.
Sva ta buka samo je kulisa iza koje nas čeka istina, a istina je – It’s The End Of The World As We Know It… And I Feel Fine.
Napisala: Sanja Debač
